Jedna od ulica u Podgorici mogla bi uskoro nositi ime Pavla Bulatovića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, koji je ubijen 7. februara 2000. u Beogradu.
Barem tako predlažu odbornici Demokrata u lokalnom parlamentu Mitar Vuković i Vladimir Čađenović.
Čađenović je ranije za portal RTCG kazao kako očekuje da njegov prijedlog za preimenovanje nekih ulica u Podgorici naiđe na podršku kolega u Skupštini grada.
Kako je kazao, uputio je prijedlog nadležnom Savjetu da jedna ulica u glavnom gradu nosi ime Pavla Bulatovića i očekuje pozitivan odgovor.
“Njegova ličnost i djelo zaslužuju da Glavni grad Crne Gore se oduži jednom od njenih najboljih sinova koji je bez mrlje proživio životni vijek ostavljajući značajni trag od Ekonomskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, preko najznačajnijih državnih funkcija do njegovog nevinog stradanja od struktura kojima je smetao njegov lični i politički ugled i bezrezervna spremnost da se suprotstavi kriminalnim strukturama. Očekujem jednoglasnu podršku našem predlogu”, kazao je Čađenović.
NVO Akcija za ljudska prava (HRA) još ranije ukazala je da se o Bulatoviću ne može govoriti samo kao o žrtvi atentata.
Podsjećamo na objavu direktorice Akcije za ljudska prava Tee Gorjanc Prelević o Pavlu Bulatoviću.
“O Pavlu Bulatoviću, nekadašnjem ministru odbrane Savezne Republike Jugoslavije (1993-2000), kome je bizarni ministar Vulin pompezno došao na pomen, ovih dana se piše uglavnom samo kao o žrtvi atentata čiji počinici nikada nisu otkriveni, što je naravno za žaljenje i osudu. Međutim, Bulatović je i čovjek koji je 1992. godine, kao ministar unutrašnjih poslova Crne Gore u vladi Mila Đukanovića, naredio da se izvrši ratni zločin deportacije muslimanskih izbjeglica iz BiH, ljudi koje je crnogorska policija po njegovom naređenju bez ikakvog osnova uhapsila (najmanje njih 66, a po nekim procjenama i 100), da bi ih kao taoce predala vojsci Srpske Republike da služe za razmjenu ratnih zarobljenika.
Većina tih ljudi je smrtno stradala, dok su ostali preživjeli strahote koncentracionih logora koje su držali Srbi u BiH. To su činjenice koje je pravosnažno utvrdio sud u Crnoj Gori, a Bulatoviću za to djelo nije suđeno jer je već bio mrtav. Svi oni koji jesu bili optuženi za taj zločin, nisu oslobođeni zato što te činjenice nisu utvrđene, već zbog pogrešne primjene prava u vezi osnova njihove odgovornosti, što su utvrdili i eksperti Evropske unije, i o čemu je pisano i u izvještaju Human Rights Action za ljudska prava o suđenjima za ratne zločine u Crnoj Gori”, objavila je Gorjanc Prelević na društvenoj mreži Fejsbuk februara 2020.
Akcija za ljudska prava, kako nam je juče saopšteno u toj NVO, uputiće reagovanje u vezi sa prijedlogom da Bulatović dobije ulicu u Podgorici.
Nedavno je Pavla Bulatovića pomenuo i predsjednik Skupštine Andrija Mandić, odgovarajući na novinarska pitanja, nakon svečane sjednice povodom proslave Dana opštine Zeta.
Mandić je rekao da je, nakon izbora Milorada Markovića za vrhovnog državnog tužioca, dobra prilika da se ponovo pozabavi slučajem ubistva nekadašnjeg ministra odbrane Federativne Republike Jugoslavije Pavla Bulatovića.
“Uzimajući u obzir da je još Anketni odbor Savezne Skupštine utvrdio neke činjenice i iskazao političko raspoloženje da se to ubistvo riješi da od tada nije urađeno mnogo, sada je dobra prilika da gospodin Marković tu stvar ponovo otvori. Ima mnogo svjedoka, vidjeli smo da čovjek koji je bio zajedno sa pokojnim ministrom Bulatovićem nijednom nije saslušan u svojstvu ni svjedoka, ni lica koje je možda moglo da da neke bliže informacije. Ubistvo ministra Pavla Bulatovića i vlasnika i direktora Dana Duška Jovanovića ostali su kao težak teret na savjesti Crne Gore i pravosuđa i onih u bezbjednosnom sektoru koji su taj posao trebali da odrade na kvalitetan način”, rekao je Mandić.
Najave Andrije Mandića sve više se razumiju kao nalozi koje bespogovorno izvršavaju vlasti na različitim nivoima. Nikad rasvijetljeno ubistvo Pavla Bulatovića pratile su brojne kontroverzne spekulacije o motivima te egzekucije, a činjenica da je bio jedan od najlojalnijih saradnika Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića, uz okolnosti koje navodi HRA, široko su doživljene kao novi pokušaj revizije događaja tokom 90-ih godina i uloge pojedinaca i republičkih rukovodstava u krvavom raspadu SFRJ.
