Igrajući srcem za Crnu Goru mi ustvari igramo za sve ljude koji u njoj žive, igramo za mlade naraštaje koji bi u našim sportskim podvizima trebali naći inspiraciju za svoje životne uspjehe, igramo i za moju Lješansku nahiju i za Jokinu Zetu, igramo za Emino Berane i Đinin Nikšić, igramo i za Pljevlja, Šavnik, Žabljak, za Ulcinj i Herceg Novi, igramo za svaki crnogorski grad i za svako crnogorsko selo, rekla je Marina Rajčić u intervjuu za CdM uoči Evropskog šampionata koji udruženim snagama organizuju tri države, pored ostalih i naša zemlja.
Izuzetno motivisane su “lavice” da se u najboljem svjetlu predstave crnogorskoj publici i da u konkurenciji Španije, Njemačke i Poljske upišu sve tri pobjede i prenesu maksimalan broj bodova pred glavnu fazu koja će kasnije uslijediti u Skoplju.
“Igrati pred svojom publikom je uvijek poseban motiv. Kad se, prije par godina, rekonstruisala dvorana “Morača” govorila sam svojim najbližima da živim za dan kad ćemo je napuniti našim navijačima i pred njima odigrati neku veliku utakmicu. Organizacijom ovog Evropskog prvenstva došli smo na korak do ostvarenja tog sna zbog čega svi u timu nestrpljivo čekamo subotu i premijeru na šampionatu Starog kontinenta”, rekla je Marina i nastavlja:
“Očekujem teške utakmice, pune neizvjesnosti, upravo zbog toga što se svi dobro poznajemo. Španija igra brz rukomet i njihovim tempom kojim igraju 60 minuta predstavljaju pravi izazov za protivnicke odbrane; Njemačka je najviše napredovala u posljednje vrijeme, nedavno su odigrale sjajan dvomeč sa Francuskom i na njih treba posebno obratiti pažnju, dok je Poljska iskusna ekipa koja rijetko izostaje sa velikih takmičenja, čije igračice igraju u jakim evropskim klubovima i sigurna sam da u Podgoricu ne dolaze bez većih ambicija”.
Vrijeme je pripremu brzo prošlo, “lavice” u subotu čeka “furija” i kompletan fokus je na protivnika koji je stari dužnik. Od ishoda premijernog meča protiv Španije mogao bi u velikoj mjeri da zavisi dalji tok šampionata.
“Uz želju i energiju koja je uvijek prisutna kod svih nas kada igramo u dresu sa crnogorskim grbom, uz dobru formu u kojoj se nalaze gotovo sve igračice i uz, nadam se, oživljeni duh one prave stare rukometne “Morače”, sigurna sam da nam rivali u prvoj fazi takmičenja neće “otkinuti” ni jedan jedini bod”, uvjerava Rajčić.
Prije deset godina “lavice” su se popele na krov Evrope, pritom stigle i do olimpijskog srebra. Ta generacija ostaće zlatnim slovima upisana u istoriju crnogorskog sporta. Marina je bila dio i tadašnje ekipe, kao i Jovanka Radičević i Milena Raičević…
“Tačno je da su neke igračice na zalasku karijere ali je isto tako tačno da su po kvalitetu prikazane igre u vrhu ovogodišnjeg izdanja Lige šampiona; gotovo sve mlađe igračice već par godina za redom igraju protiv najjačih timova Lige šampiona i imaju značajnu ulogu u ŽRK “Budućnost” pod Bojaninim vođstvom, tako da bilo kakva euforija koja bi mogla negativno uticati na realizaciju dogovorenog, ne bi smjela da se dogodi. Prve tri utakmice igramo u našoj dvorani što može pomoći da se bilo kakav vid nervoze neutrališe i da se ekipa dodatno homogenizuje pred nastavak šampionata u Skoplju.
Na pitanje ko su kandidati za najviši plasman na ovogodišnjem Euru, Marina je dala konkretan odgovor.
“Norveška, Holandija i Crna Gora”.
Crnogorsku golmanku pitali smo i da li očekuje maksimalnu podršku s tribina, imajući u vidu da cijene karata nisu optimalne za ovdašnje standarde…
“Bila sam na tribinama kada je muška seniorska reprezentacija igrala meč protiv selekcije Grčke. Navijači su priredili spektakl. Iskreno se nadam da ćemo u ova tri meča u Podgorici doživjeti isto. Mislim da smo to zaslužile. Igrajući srcem za Crnu Goru mi ustvari igramo za sve ljude koji u njoj žive, igramo za mlade naraštaje koji bi u našim sportskim podvizima trebali naći inspiraciju za svoje životne uspjehe, igramo i za moju Lješansku nahiju i za Jokinu Zetu, igramo za Emino Berane i Djinin Nikšić, igramo i za Pljevlja, Šavnik, Zabljak, za Ulcinj i Herceg Novi, igramo za svaki crnogorski grad i za svako crnogorsko selo, i zbog toga bih željela da se nađe način da se otkupe ulaznice i podijele i onima koji nijesu u mogućnosti da ih kupe, jer su date cijene daleko iznad standarda prosječnog gradjanina u Crnoj Gori…još kad uzmete u obzir i to da bi mnogi roditelji na utakmice dovodili i svoju djecu, lako ćete doći do zaključka da bi mnogi od njih trebali da izdvoje polovinu svojih mjesečnih prihoda ne bi li sebi i porodici priuštili prisustvo u “Morači”. Zato ovom prilikom upućujem apel institucijama i privrednim društvima da otkupe preostale ulaznice i iste podijele školama, rukometnim klubovima, penzionerima i ostalim članovima našeg društva koji žele biti dio ove zajedničke emocije od 5. do 9. novembra i naš igrač više u jos jednoj lavovskoj borbi za medalju”, poručuje Marina.
Reprezentacija Crne Gore koja je ostvarila istorijski uspjeh 2012. godine osvajanjem olimpijskog srebra i evropskog zlata je dominantno bila sastavljena od igračica iz ŽRK “Budućnost” i to je ekipu činilo porodicom, kaže naša sagovornica, kojoj će predstojeće prvenstvo Starog kontinenta biti čak 15. veliko takmičenje u karijeri.
“Danas, deset godina kasnije, ponovo osjećamo da možemo. Bojanino prisustvo, njen rukometni “background” i takmičarski karakter posebna su inspiracija za sve nas, naročito za mladje djevojke koje su bile djevojčice kada je Bojana osvajala Evropu. Jovankina energija, njeno bogato igračko iskustvo i liderske osobine ne ostavljaju prostora za bilo kakve dileme unutar samog tima. Milena i ja se trudimo da, svaka na svoj nacin, unese dodatni optimizam i samopouzdanje u ekipu. Naše su uloge bitno drugačije danas nego deset godina ranije. Ali i mi smo za toliko starije i iskusnije”, ističe Marina i na kraju dodaje:
“S druge strane, mnogo je više djevojaka koje igraju u inostranstvu, u najjačim nacionalnim šampionatima u Evropi. Svaka sa sobom donosi nešto drugačije čime podiže kvalitet ekipe. Iako su mnoge od njih mlade, ne možemo reći da su i neiskusne. Najveći broj njih već odavno ima iskustva sa velikim takmičenjima i igranjem u velikim klubovima, poput Đine Jauković, Tanje Brnović, Itane Grbić, Eme Alivodić… Neke razlike su evidentne, ali i jedna sličnost je neupitna – spremnost da se borimo do kraja i želja da svojim stopalima (ponovo) osjetimo pod pobjedničkog postolja”.
