Za Antenu M piše: Željko Perović, ambasador
Reče nedavno jedan stranački pravak, kako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u pravu, kad ustvrdi kako je Vlada Dritana Abazovića najbolja u posljednjih deset godina. Posmislih, naravno da je u pravu, kada znamo da sve što predsjednik Srbije izjavi, a tiče se Crne Gore, važi obrnuto. Dakle, riječ je sa časnim izuzecima, o najgoroj Vladi, ne u posljednjih deset godina, nego najgoroj u dugoj istoriji Crne Gore. Najgoroj ikad. Goroj od one koju je naslijedila, do tada najgoroj. Ne povratila se.
Vlada čiji je čelnik činio i čini do posljednjeg dana svog mandata, sve što nije u interesu države čiji je premijer. Dakle, ono što je, zna se, u čijem velikodržavnom interesu. Radi da krajnje obesmisli samo postojanje Crne Gore, kao samostalne i suverene države.
Stara istočnjačka mudrost kaže „da pametni i odgovorni čovjek i kada je u nešto apsolutno siguran, a prije donošenja odluke, posebno važne, konsultuje ljude od ugleda i digniteta.“ Pored niza sugestija sa adresa najvažnijih naučnih, obazovnih i kulturnih institucija Crne Gore – da sačeka sa potpisivanjem pogrešno zvanog Temeljnog ugovora, iz samo njemu znanih raloga, stavio je potpii na tako značajan dokument, iako je znao da bar za pola Crne Gore, to znači uvredu i otimanje crnogorske istorije, kulture, te otuđenje više od pedeset kvadratnih kolimetara državne teritorije.
Primjer kakav ne postoji u svijetu!
Vlada Dritana Abazovića rušila je sve postulate patriotizma, ozbiljnosti i odgovornosti, te svojski radila na ispunjenju ciljeva suprotinih interesima Crne Gore. Izrazito populistička, svojim djelovanjem izazvala je i dalje izaziva najveće podjele, koje se ne pamte u dugoj crnogorskoj istoriji. Umjesto da je svojski radila na evropskoj agendi, zbog čega je formirana i dobila podršku, krenula je suprotnim pravcem. Dritan Abazović je najodgovorniji zbog toga što je još uvijek aktuelna Vlada svojim djelovanjem, dovela na samu ivicu ambisa odnose između nacionalnih Crnogoraca i nacionalnih Srba, građana Crne Gore. Što je više odvlačio Crnu Goru od Evropske agende, odlazeći premijer je podizao tenzije, neutemeljeno napadajući sve i svakoga ko mu se nađe na putu. Naročito je kivan na crnogorske intelektualce i patriote, koji uporno i činjenično razobličavaju anticrnogorsku politiku Dritana Abazovića.
Svojim učestalim javnim nastupima, uz asistenciju nekih ministara, svakodnevno je odapinjao i odapinje ničim utemeljene otrovne strijele prema onima koji su protiv njegovih zacrtanih ciljeva. Poseban pik su mu onih nekoliko medija koji doslovno svakodnevno brane Crnu Goru od ogoljenih nasrtaja veliskosrpskog i ruskog šovinizma i nacionalizma.
Posljednjih dana Dritan Abazović je udario i na nacionalne Crnogorce, nazivajući ih ekstremistima i nacionalistima, te kako im on navodno smeta jer je Albanac. Zamislite, Crnogorci nacionalisti, koji su posljednje tri decenije i više nazivani najgorim imenima samo zato što su sve ovo vrijeme uporno i prirodno sa svim manjinama, Bošnjacima, Srbima, Albancima i Hrvatima i ostalima, zajedno, gradili građansku Crnu Goru, braneći je od velikodržavnih nasrtaja..
U svojoj višedecenijskoj diplomatskoj karijeri u susretima sa najznačajnim predstavnicima najmoćnijih zemalja svijeta, ali onih manjih i udaljenih, a Crnoj Gori naklonjenih, najlakše a i najponosnije mi je bilo ukazivati na skladne međuvjerske i međunacionalne odnose, odnosno skladne odnose sa svim susjednim državama. Tako sam kupio poene za svoju zemlju. I sada se neko usuđuje i pada mu na pamet da Crnogorce osuđuje za nacionalizam.
Nikada u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji, Crnogorci nijesu pozivali i kretali u osvajanje tuđih teritorija ili ugrožavali bilo koju naciju, što su glavne odrednice nacionalizma. Sjetimo se davne 1992. godine, kada je tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović pominjao proširenje Crne Gore na istočnu Hercegovinu, a osnivač i predsjednik herojskog i neponovjivog Liberalnog Saveza, Slavko Perović, odbrusio: „Ni metar više, ni metar manje!“ Iste te godine na Cetinju su čuvane slike neprocjenjive vrijednosti velikog Vlaha Buhovca, uzete iz tada napadnutog Dubrovnika.
Nešto kasnije i tadašnji sadašnji predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, jasno je pokazao nedvosmislenu podršku svim manjinama, posebno Bošnjacima, koji su tada bili najugorženiji. Manjinski narodi to nijesu nikada zaboravili i u sve ovo olovno vrijeme davali su i daju puni doprinos, prvo na referendumu, a kasnije i u građenju moderne evropske i građanske Crne Gore.
Još jednom ukazujem na zadovoljstvo i lakoću pričati o takvoj Crnoj Gori, koja nema ni jedan otvoreni problem ni sa jednom susjednom državom. Dok sve druge imaju, svaka sa svakom. O Crnoj Gori koju nacionalne manjine vole i podržavaju, ako ne više a ono sigurno ne manje od nacionalnih Crnogoraca, o Crnoj Gori koja je nepovratno krenula ka Zapadu uz podržavanje zapadnih vrijednosti.
Dva posljednja vladara iz slavne dinastije Petrović, usmjeravajući Crnu Goru ka Zapadu, platše, jedan glavom (knjaz Danilo) a drugi doživotnim izganstvom (kralj Nikola). Zahvaljujući velikoj borbi i pobjedi nad fašizmom (1941 – 1945) Maršalova vojska i crnogorski rodoljubi, obnovili su Crnu Goru, a prvi predsjednik Vlade, Blažo Jovanović udario je pečat njenoj državnosti. Narodni heroj, kasnije i predsjednik Crne Gore, Veljko Milatović, udario je temelje stvaranju važnih nacionalnih institucija, a sadašnji predsjednik Milo Đukanović, na referendumu 2006. sa građanima obnovio je njenu nezavisnost. Tako je Crna Gora nakon 88 godina, postala ravnopravan član Ujedinjenih nacija i svih važnih međunarodnih institucija u svijetu.
Borba za punu emancipaciju i modernizaciju, ali i liječenje malingnih uticaja danas prisutnih, predstoji i biće dugotrajna. No, hiljadugodišnja istorija, borbe, iskušenja i pobjede, daju za pravo da vjerujemo, da će Crnogorci sa svojim manjinama, uz neminovno crnogorsko – srpsko pomirenje, prevazići sva iskušenja i, kao i uvijek, i ovoga puta izaći kao pobjednici.
