U ponedjeljak, 28. marta 2022. godine, u sali Svetogeorgijevskog doma pod Goricom, održana je deseta dijaloška tribina na temu „Duhovna i sportska takmičenja“.
Učesnici tribine bili su Marija Vuković, reprezentativka Crne Gore u atletici, Vladimir Gojković, selektor vaterpolo reprezentacije Crne Gore, i Janko Pešikan, sportski novinar. Moderator večeri bio je, kao i obično, protojerej-stavrofor Gojko Perović.
Marija je na početku kazala da su od njene četvrte godine, od kada živi na Cetinju, molitva i odlasci u Cetinjski manastir sastavni dio njenog života. „ Lijepe me uspomene vežu i kad god sam bila u društvu i u prilici da se nađem na istom mjestu gdje i Mitropolit, to je za mene bila velika čast.“
Vjera je nešto što je guralo sve ove godine. Poslije prvog velikog uspjeha 2010. godine, za nju je nastupio jedan period traženja, učenja pravih vrijednosti, poslije čega su nastupili još bolji rezultati.
Ono za šta misli da je najviše vuče ka zemlji jesu loše misli i strahovi. Potrebna je velika borba sa samim sobom i prepuštanje Božijoj volji i vjera, jer ako se boji, onda ne dopušta sebi da dostigne maksimum, izjavila je Vuković.
Dugi niz godina smatrala je da ako ne skače visoko, ne vrijedi kao osoba, ali sada ne misli tako, jer sport nije centar svijeta i nešto što treba da nas definiše.
„Mislim da treba da ostanemo prizemni, jer smo prije svega ljudi, i definitivno se trudim da živim tako“, zaključila je Marija i kazala da ima vremena za najbliže i za one ljude koji su svih ovih godina bili tu.
Selektor Gojković podvukao je važnost dobrih trenera u ključnim godinama, iako naravno postoji mali procenat izvanredno talentovanih, koji sa manje rada ipak postanu najbolji. Otac Gojko napravio tu je napravio paralelu sa duhovnim životom, gdje je za napredovanje takođe potrebna disciplina i poslušnost duhovnom ocu.
Vladimir je potom rekao da mu je lakše bilo dok je bio igrač nego trener. „ Teško je dovesti ih da svi funkcionišu zajedno, kao jedna cjelina, tako da kad sve sumiramo, meni je lakše bilo da budem igrač, ali ne žalim se, volim ovaj posao i srećan sam kad ti mladi ljudi napreduju.”
Ukazao je na važnost psihologije u savremenom sportu, na šta se kod nas još dovoljno ne obraća pažnja. Vjeruje da i kada ne pobijedi postoji razlog zašto je to tako. Iako se igrač sprema i želi da pobijedi u svakoj utakmici, uvijek se više nauči iz poraza i oni se dublje analiziraju. Poslije pobjeda dođe do euforije i poleta, ali i do prizemljenja.
Gospodin Pešikan rekao je da Marija i Vladimir odaju smirenje i ubjedljivost, kao i utisak da su uradili sve što je do njih i ostalo prepustili Bogu. „ Oni su zaista ujedinili Crnu Goru i to je velika sreća. Mislim da je cijela Crna Gora navijala za vaterpoliste i za Mariju kada je bila u finalu, svi smo bili uz njih“, kazao je Pešikan i dodao da je zaista plemenito što su ostali ovdje.
Po njemu, kada postoji želja i vjera da će se nešto dogoditi, to uvijek dođe. Dotakao se teme posta i zaključio da je moguće naći mjeru između vjere i sporta. Ako se ima volje, uz savjet duhovnika, uvijek se ostvari dobar rezultat. Osvrnuo se i na nepoštenu igru i doping. Smatra da su mnogi spotristi pogriješili i na taj način obrisali sve svoje prethodne uspjehe. Kazao je da kada prenosi sportske događaje, posebno one u kojima učestvuju naši sportisti, osjeća velike emocije. Po njemu, većina novinara se trudi da doprinese boljoj atmosferi, ali postoje i mediji koji rade drugačije.
Otac Gojko zahvalio je svima na prisustvu i učesnicima poželio uspjeh. Sledeću tribinu najavio je za petnaest dana.
izvor: mitropolija.com
