12 C
Podgorica
Utorak, 19 Marta, 2024
spot_img

Trougao klerikalizacije Crne Gore

Piše: Vladimir Lajović

Nema teologa na svijetu, koji vam neće reći da klerikalizacija predstavlja opasnost i za sveštenike i za vjernike, no da li je to relevantno danas nekom u Crnoj Gori u ovom vremenu postsekularizma i “pobjede” srpske crkve na parlamentarnim izborima 2020.godine nad “bezbožnom i bogoboračkom vlašću” DPS-a i koalicionih partnera, nakon koje je položaj crkve u državi postao neprikosnoven, počev od socijalnog položaja sveštenika, čestih sastanaka između predstavnika najviših državnih i crkvenih vlasti, međusobnih odlikovanja i nagrada, pa sve do izdašnijih uplata iz Budžeta, finansiranja raznih “kulturnih” projekta i “duhovnih akademija”, i konačno brojnih povlastica iz “Temeljnog ugovora”, restitucije imovine, plata za vjeroučitelje, bogoslovije i obnovu pravoslavnih hramova. Ali prije svega mislim na monopol nad upisom pravoslavnih hramova u Crnoj Gori na SPC i sticanja određeno krivičnopravnog imuniteta i javnopravnih ovlašćenja koje nema ni jedna slična organizacija.

Svim tim odlukama i akcijama Crkva Srbije, odnosno njene eparhije u Crnoj Gori, dobile su izuzetnu političku i materijalnu moć, ali i društveni ugled u Crnoj Gori, naročito među Srbima koji čini 30% stanovništva i skoro 40% broja poslanika u Skupštini, koji na sjednice Odbora za ljudska prava ne pozivaju ostale pravoslavne velikodostojnike, a i kad pozivaju nose bijeli luk i čitaju određene kletve na njih ali i poslanike koji se ne slažu sa njima.

No, ajde da odgovorimo da li su kritičari klerikalizacija, političke moći crkve i postsekularizacije Crne Gore u pravu, ili je u pitanju, kako kažu apologete te vjerske zajednice „to je njihovo legitimno pravo i zasluženi ugled koji im pripada“. Njihovi brojni branioci iz javnog života za ovakvo stanje u Crnoj Gori kažu da je normalna, i da podrška koju pojedini crkveni velikodostojnici daju određenim političkim opcijama i društvenim organizacijama kao i njihovo samostalno i radikalno kritičko istupanje u odnosu na državnu politiku i politička rješenja je legitimno  izražavanje njihovog mišljenja, kao i da nesporazumi između crkve i države nastaju kada vlast za ostvarenje nekih svojih ciljeva ne dobije podršku crkve, i da povećan ugled vjerskih organizacija ne znači i klerikalizaciju društva, već da je problem u kritičarima jer su ateisti i „nostalgičari komunizma“, da je zapravo u pitanju samo prirodno zauzimanje mjesta crkve u društvu kojoj pripada nakon pada obezboženog titoističkog socijalizma, itd.

Međutim, da li je tako? Pogledaćemo sa tri ugla ovu problematiku klerikalizacije koji osporavaju apologete djelovanja crkve Srbije u Crnoj Gori.

1. Društveni ugao

Revanšizam prema negativnim posljedicama moderne sekularizacije društva, odnosno odvajanje države i crkve, koje je bilo naročito ekstremno u vrijeme prisilne komunističke ateizacije i stvaranja parareligijskih profanih kultova partijskih vođa i radikalnu formu potpunog potiskivanja crkve iz javnog, kulturnog i društvenog života, ne smije da opravda ulazak u drugi ekstrem, da sada u vrijeme postsekularnog i postmodernog svijeta pretvori u izgovor da odemo nazad u klerikalizaciju društvenog života, jer ćemo se vratiti na početak, na vrijeme privrženosti crkve vladajućoj klasi, monarsima i knezovima, koji su se suprotstavljali svim ekonomskih i društvenim reformama, što je i bila glavni povod nastanku pomenutih reakcionističkih snaga i ateističkih ideologija koje su na talasu industrijalizacije i promjena na političkoj mapi svijeta, izazvale mnogo zla u prvoj polovini 20 vijeka, naročito na tlu Crne Gore.

Postsekularizam nastaje tamo gdje se bilo sekularizma, i ne smije biti odustajanje od najnaprednijim ideja koje je donio taj proces, nego njen dalji razvoj, njegovo sadržajno i kvalitativno unaprijeđenje, kroz razumijevanje da vjerujući čovjek ne može da bude jedno u crkvi a drugo u svakodnevnom životu, njegov integritet, cjelomudrenost i jedinstvo ličnosti u savremenom društvu, ostvaruje se kroz uvažanje i poštovanje vrijednosti koje nosi sa sobom svugdje gdje radi i djeluje.

Postsekularizam je prihvatanja i poštovanje onog najboljeg što nam vjere propovijedaju. Ali to ne utiče na suština sekularizma kao ustavom proklamovanog načela, koji ima jednu veliku vrijednost, koja mu obezbjeđuje budućnost. Jedino sekularizam može da pruži ljudima pravo na slobodu savijesti i jedino u sekularnoj državi crkve i vjernici mogu biti slobodni, što je uslov njihovog opstanka!

U teokratijama nema nikakve slobode, pa ni vjere i vjernika, jer svaka crkva za sebe tvrdi da je jedina spasavajuća. Takav je Antihirst, njegova vladavina poriče pravo drugima, progoni i uzima sud u svoje ruke. U sekularnoj državi, svi su, ako vjeruju ili ne vjeruju, apsolutno slobodni da odustanu kod svojih uvjerenja ali i da povjeruju. U tome je vrijednost sekularizma, daje vremena svakome za pokajanje i preumljenje. Sekularno društvo stvara razumna, slobodna i odgovorna čovjeka, pred Bogom ali i ljudima, jedinog sposobnog da se nosi sa izazovima digitalnog društva koja potpuno mijenja naš svijet, čiji izazovi, rizici i nesigurnosti postaju veoma teški za svakog.

Staro industrijsko društvo nestaje i zamjenjuje ga – rizično društvo, bremenitom brojnim opasnostima. Ti rizici nijesu više kao nekad prirodni rizici i opasnosti, danas po mnogim autorima preovlađuju društveno proizvedeni rizici. Živimo u vremenu u kome važi obrazac „Unajmi i otpusti“ i gdje ideja o “stalnom radnom odnosu za cio radni vijek“ više ne važi. Nesigurnost radnog mjesta nije povezana samo sa strahom od otpuštanja, već ona obuhvata i strah od promjene na samom poslu i posljedice promjena po zdravlje i privatni život zapošljenih.

Rizici, opasnosti, strahovi, društvene nejednakosti i sukobi različite vrste svuda, manje ili više, preplavljuju pojedince i grupe ljudi. A prema istraživanju koeficijenta spremnosti na preuzimanje rizika, koje je sprovedeno na nivou svih država Evrope, Crna Gora je na začelju. Iako se hvalimo junaštvom, izgleda smo kao društvo veoma nespremni za savremene tokove i ekonomske promjene koje to donosi, i osjećaj hronične nesigurnosti, sa kojom živi i najslabiji a i najjači u ovoj zemlji zbog rizika i opasnosti koje svi osjećamo.

Nikome više nije sigurno ništa. I to otvara čovjeka za Boga i onostrano! Vjerujem da je to odgovor za narastajuću zainteresovanost Crnogoraca za vjeru. Ljudi traže utočište u svetom, zaklon od vrijednosnog haosa, bijeg od osjećanja besciljnosti i očaja izazvanog rizičnim promjenama u modernom svijetu. Ipak, zbog ona tri krupna razloga koje sam naveo, mislim da to u našim uslovima nije racionalan izbor, da onim što SPC ali i CPC koji je drugi kraj iste batine, savremeni čovjek ne može da poboljša kvalitet svog svakodnevnog života. Naprotiv, postaje žrtva i rob određenih religioznih šablona i matrica ponašanja koji se od njega zahtijevaju, bez ikakvog uporišta u Sv. Pismu i hrišćanskom učenju.

2. Kanonski i svetopisamski ugao

Ne postoji uporište u Jevanđeljima Isusa Hrista za ovako djelovanje Njegove Crkve. To van svake sumnje nije Njegova volja. Gospodi naš, Isus Hristos, je upravo ušao u dogmatski pa posredno i politički sukob sa vjerskim poglavarima onog vremena zbog sličnih stvari koje gledamo danas u Crnoj Gori, i pozivao na suštinsko preispitivanje i razlučivanje starozavjetnih crkvenih zvanja, hijerarhija i formacija u svijetlu stvarnog značenja Božje Riječi i služenja ljudima. Poruka Jevanđelja je da sveštenikov poziv mora biti upravo u opreci s političkom moći, da njegova osnovna motivacija, želja i vodilja mora biti da služi Hristu na način da bude sluga svima, da se ne teži javnom priznanju od ljudi niti ikakvoj  moći u društvu i politici, naročito kada je ima.

Njegove riječi su razumjeli apostoli, da kvasac farisejski može ukisjeliti cijelo tijesto, da klerikalizacija predstavlja opasnost za vjernike a naročito za visoko sveštenstvo, koje svoju prvosvješteničku službu poistovjećuju s vlašću nad ljudima, a ne služenjem. Biti “alter Christus” pred oltarom moraju sveštenici da shvataju kao privilegiju, a ne kao “odgovornost koja se tiče svih vjernika”. Sam izbor apostola, kao „običnih“ ljudi iz naroda sa „neobičnim“ poslanjem, je najslikovitiji prikaz odnosa Hrista prema farisejskom sveštenstvu i klerikalizaciji.

Klerikalizam, tako prema teološkoj misli, proizlazi iz neke logike da biti na položaju u crkvenoj hijerarhiji, znači bi poseban, izdvojen i naročit, iznad svih “običnih vjernika”, koje danas sve sočnije i češće nazivaju “mirjanima”, “laicima”, “parohijanima” itd… Što sve terminološki pojačava ovu “podjelu” crkve na jedne i druge, na “profesionalce” i “amatere”, koji službu ne razlikuju od službe u vojsci, školi ili administraciji. U tom pogrešnom pristupu postoji i opasnost da imamo sveštenike koji su satrveni idealizacijom svemoći ili zahtjevima vjernika. Sveštenikova “moć” je moć ljubavi, to je snaga Vaskrslog Hrista, a ne vlast u smislu koje profan svijet najbolje razumije, zato sveštenička služba mora uvijek ostati na svjetonazorima te agape ljubavi koja se od Nebeskog trona spustila do krajnjih granica kako bi doprla do čovjeka u njegovu paklu i vratila ga u zajedništvo s Ocem dajući mu Duha Svetoga.

Problem nastaje kada sveštenik tu stvarnu Moć koju dobija kroz Hrista, zloupotrijebi u nečem sto je svjetovno. Izlazak sveštenika iz polja svetog u profano, u tradiciju, kulturu, istoriju, a naročito politiku je zapravo klerikalizacija.  Klerikalizacijom on postaje svjetovan, gubi svoje ocrkovljenje, shvata tu svoju hirotoniju kao kakvu licencu, dozvolu i mogućnost zaposlenja, izdizanja iznad drugih, zapovijedanje i zaklinjanja, a to je zastranjenje.

Crna Gora je možda najbolji primjer toga, tih krajnosti i paradoksa, da Crna Gora kao posljednja evropska teokratija, postane jedna krajnje ateistička zemlja, da bi danas opet krenula u klerikalizam i dominaciju jedne vjerske zajednica koja se zbog pobjede na izborima nad režimom Mila Đukanovića, od 2020 godine pokušava preko političkih stranaka koje joj “duguju” participaciju u vlasti, nametne svoje interese i uđe u sve pore javnog života, i tamo gdje joj je mjesto, i gdje joj nije mjesto. Primjer, koji se već pretvorio u nešto banalno, jeste osveštavanje ulica i javnih (opštinskih i državnih) prostorija, slavljenje slava pojedinih institucija i partija.

A razmišlja li iko, zar je sve sveto što jedna crkva osvještava? Valjda su svete vrijednosti života i suživota u multietničkom društvu. Kako vi možete osveštavati nešto što je zajedničko, što nije samo vaše, odnosno pripadnika vaše vjerske zajednice, službene automobile, poljoprivredne mašine, vodovode, a sjećamo se tih slika kako je ta struktura osveštavanja oružja čak i javne kuće, da odemo do kraja. To je veliko zlo i to provocira podjele. Zanimljivo je da ta crkva deklarativno uvijek protiv klerikalizacije, ali objektivno i stvarno svesrdno prihvata svaku priliku pa čak ih i inicira ili nameće, naročito onda kada je na štetu pravoslavnih Crnogoraca i njihovih političkih entiteta.

U konačnom, naučno je dokazano da klerikalizacija nanosi ogromne štete društvu, ali i samim crkvama, pretvara ih u instrument političke moći, saučesništva u političkim odlukama.

3. Politički ugao

Jedan monopol ne smije biti zamijenjen drugim. Uspostavljanje klerikalizma kao političkog ili kulturnog koncepta značilo bi produbljivanje totalitarnih praksi nepodnošenja različitog mišljenja i demokratske debate o važnim društvenim temama. Naročito onih identitetskih, koji zbog agresivnog spoljnog uticaja Beograda na tom planu, osujećuje svaku mogućnost rješenja pravoslavnog pitanja u Crnoj Gori, i obnovu istorijske uloge pravoslavne crkve kakvu je imala u Crnoj Gori, i kakvu joj je, na kraju krajeva, dao naš Gospod Isus Hristos.

Nije legitmno, ni po Božjim zakonima a ni po međunarodnim deklaracijama, da svoju slobodu vjeroispovijesti i uvjerenja koristiš na gušenju tuđih sloboda i prava koje svakom čovjeku pripada. Kakvom mjerom danas sudimo, takvom će nam se suditi.  Jer suštinski rizik i test postsekularne „litijaške“ Crne Gore, će biti njena provjera u praksi, da li smo političkim promjenama u režiji SPCa dobili bolje i pravednije društvo. A osnovni parametar, koji je na testu u cijelom svijetu, je da li smo klerikalizacijom postali humaniji, otvoreniji i tolerantniji prema neistomišljenicima i da li su sva mišljenja o nekoj temi ravnopravna u našem društvenom dijalogu, makar po dogmatskom učenju bila i pogrešna.

Tendencije revizije naše istorije, naših važnih datuma i istorijskog nasljeđa od strane crkve iz druge države, je krajnje neprihvatljivo i neustavno djelovanje. Što je imanentno državi, njenim institucijama kritičkog, objektivnog i na činjenicama baziranog sagledavanja relevantnih procesa i događaja, nije jednoj vjerskoj zajednici. Ako ovako nastavimo, da se svi bavimo svime, a najviše tuđim poslom, nećemo izbjeći lutanja, zastoje u procesima, skretanja u desno i bespotrebno trošenje energije u koja su zapala većina zemalja u okruženju.

Nastavak prakse klerikalizacije da se kroz razne političko-vjerske manifestacije, okupljanja i događaje organizovane i sponzorisane od SPC i njenih paracrkvenih bratstava i NVO-a, daje prostor sumnjivim političkim, medijskim i ekonomskim uticajima drugih zemalja iz okruženja i globalnih igrača, a naročito onih koji imaju deficit demokratije i transparentnosti u funkcionisanju, neće dovesti do stabilnosti i potrebnog ambijenta za reforme društva i dalji razvoj, a najmanje do posvećenja i osvešćenja pravoslavnog naroda u Crnoj Gori. Takva klerikalizacija je zapravo jedan oblik specijalnog ratovanja, meke snage i asimilacije nesrpskog življa u Crnoj Gori, koje produbljuje nepovjerenje, podjele i etničke i vjerske netrpeljivosti kojih smo svjedoci.

No, o svemu se može intelektualno i teološki raspravljati, jesu li ovi procesi postsekularizma dobri ili ne, no ono što je specifikum Crne Gore kad je ova problematika u pitanju, a što kancerogeno za jedinstvo crnogorskog građanskog društva je to što je kod nas objektom klerikalizacije postao sam nacionalizam. I to nacionalizam susjedne i mnogo veće države Srbije, ali i Republike Srpske. Njihovi episkopi u Crnoj Gori nosioci su radikalizacije, polarizacije i tih nacionalističkih procesa zadnjih 30 godina, koji su svoj klimaks doživjeli i u Crnoj Gori tokom političkih protesta, nazvanim tim lijepim duhovnim terminom “litije”. Svojevrsna puzajuća komunistička i klerofašistička kontrarevolucija, sa vrijednostima i poruka 19og vijeka, odlučila je da promijeni Crnu Goru, a ni sama svjesna u kakvu političku avanturu ulazi, koja će do kraja razgolititi njihove krajnje namjere. To postaje vidljivo ne samo nama u Crnoj Gori, nego još većma međunarodnoj zajednici koja je mirno gledala na sve ovo što nas snalazi.

Jer da je taj kleronacionalizam samo crnogorski, a i toga imamo, mi bi se lakše borili, no je on tuđi,  srbijanski, finansiran i koordiniran iz Beograda, u tome je sva njegova sablazan i zločin. Jer se prekogranične eparhije R. Srbije i R. Srpske koriste za širenje ideja “jedinstva srpskog naroda” i integracije u taj „Srpski svet“, odnosno Otvoreni Balkan, a ne radi jedinstva crkve u Isusu Hristu i jedinstva Crne Gore.

Kada kreneš da radiš protiv nacionalnih interesa zemlje u kojoj navodno služiš Bogu, tu prestaje vjera tvoja u Boga, tu prestaje i tvoja „politika“, jer politika, odnosno demokratija ima smisla samo unutar države i njenog političko – pravnog sistema. Kad kreneš van, to je izdaja i subverzija. Ti si sekta.

Pravoslavna crkva Crne Gore je moralna duhovna vertikala koja se temelji na značaju crkve crnogorske kroz istoriju za formiranje nacionalnog identiteta i očuvanje crnogorske države kroz vjekove. U vrijeme turskog ropstva crnogorsku državnost je čuvala ta crkva, a naročito u periodu kada je ukinuta Pećka patrijaršija tada je pravoslavni crnogorski narod samoorganizovao oko svojih vladika i sačuvao ideju o svojoj državnosti koju su imali za vrijeme Crnojevića, Balšića i Vojislavljevića, da bi  ustancima i borbama za vrijeme dva vijeka vladavine dinastije Petrović-Njegoš uspjela da obnovi svoju državu i stekne autokefalnost svoje pravoslavne mitropolije crnogorske.

Nikad se nije desilo, ne samo kod nas no u pravoslavnoj vaseljeni, nezabilježen je slučaj na Balkanu da pravoslavna crkva bude protiv svoje domovine i radi protiv države kao što čini SPC. Od nastanka dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića, evo 100 godina i više, ona je na suprotnoj strani istorije Crne Gore, suprotna crnogorskom narodu i služi političkom Beogradu i njenim ideolozima.

4. Umjesto zaključka

Mnogi ne vide, tačnije ne žele da vide u čemu je problem klerikalizacije i postsekularizacije Crne Gore, , to je navodno tendencija u svijetu. Ali klerikalizacija u Crnoj Gori nije ta klerikalizacija koju poznaje svijet, ona je zapravo maskirana instrumentalizacije crnogorske izdaje i srbijanske asimilacije.

Tendencije klerikalizacije oba nacionalizma, istorijskog revizionizma, rasta etnofiletizma i nedozvoljenih stranih uticaja koje postoje u crnogorskom društvu loše utiču na čovjeka koji samo traži Boga, a postaje prozelit dva put gori nego što je bio. Takva zloupotreba najdelikatne ljudske potrebe kao što je potreba za Bogom, je ono zbog čega kaže Isus crkvenim i intelektualnim elitama „za vas se potpaljuje sedmostruka vatra paklena“.

I umjesto da čovjeka Crkva upućuje na Boga, da čovjek sa Bogom dođe do odgovora na savremene izazove i na društvene institucije koje treba da jačaju da bi bili podrška svakom pojedincu, Crkva koristi priliku da sebe preporuči umjesto Boga i državnika i da ona sama preuzme poluge vlasti i zauzme mjesto koje samo Isusu pripada, jer je On Kralj kraljeva koji kraljuje nad kraljevima. To je ta klerikalizacija, ona je supstitucija za pravoslavlje i društvenu odgovornost. I šta će se desiti? Ovakvo djelovanje crkve udaljavaće sve nas od proklamovanog ciljeva – stvaranje društva zasnovanog na kvalitetnom funkcionisanju institucija, vladavini prava i pozitivnim promjenama, ustaljenog načina vladanja koje treba da dovedu do određenih integracionih procesa ali i vraćanju međusobnog povjerenje i prevazilaženju podjela. Ona već negativno utiče na politički život, njegov demokratski razvoj i sprovođenje reformi neophodnih Crnoj Gori. Tri su vlade zbog toga pale u manje od dvije godine.

Lako je dati negativan odgovor na sve ovo, ali ga neću dati. Učimo se strpljenju, sa onima koji su slabi u vjeri, iako se prave velikim vjernicima, jer su oni zapravo uhvaćeni u zamku svoje sopstvene prevare. Nadam se da će ih to ipak dovesti Bogu, za kojeg navodno brane svetinje od Crnogoraca. Shvatiće, da nastavak miješanja crkve čije je sjedište u drugoj državi u politički, kulturni ili privatni život građana/ki i uvođenje vjerskih rituala u javne institucije je radi širenja stranog uticaja, bi nužno vodilo do kršenja demokratskih principa i normi proklamovanih Ustavom Crne Gore, njenih zakona, nastavku diskriminatornih praksi i neizbježnim tenzijama u društvu.

Posljednje vijesti
- Marketing -spot_img
Ne propustite