Prije pola vijeka prenesen manastir Piva

Prije pola vijeka, 1970, počelo je prenošenje manastira Piva sa izvorišta rijeke Sinjac na današnju lokaciju, kako ovaj vrijedni spomenik kulture ne bi bio potopljen akumulacijom Pivskog jezera. Tokom prenošenja manastira, kamen po kamen, stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture uz pomoć kolega iz ostalih jugoslovenskih republika i inostranstva, demontirali su i ponovo sazidali istovjetnu građevinu. Prebacivanje 1.260 kvadratnih metara fresaka poduhvat je koji niko prije toga nije uspio da ostvari.

Prve analize Međunarodnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rimu o mogućnosti prenošenja manastira na novu lokaciju nijesu bile optimistične. Nestabilno tlo već je pričinilo štetu u vidu pukotina, a prebacivanje 1300 kvadrata živopisa na malteru, starog skoro četiri vijeka izgledalo je kao nemoguća misija. Ne i za stručnjake Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

“Da bi kvalitet posla bio zadovoljen, angažovani su vrhunski stručnjaci, kao konsultanti, iz Jugoslavije, iz UNESCO-a, iz instituta Centralle di restauro u Rimu, tako da, iako je sam čin skidanja fresaka, tehnološki relčativno jednostavno, makar za struku, problemi se uvijek multipliciraju sa brojem fresaka”, kazao je slikar i konzervator Zdravko Gagović.

Skidanje fresaka trajalo je pune dvije godine, a konzervatorska ekipa, suočena sa do tada, zbog obima posla, u struci nepoznatim izazovom, razvila je i nove specifične tehnike i alate. Nakon što su freske skinute, cijela građevina je, kamen po kamen prenešena na novu lokaciju i ponovo sklopljena, a freske su vraćene tamo gdje su se nalazile.

“To je bio jedinstven poduhvat u tom trenutku u svijetu. Ni kasnije on nije nadmašen”, dodao je Gagović.

Septembra 1982. preuzimajući ključeve obnovljenog manastira mitropolit crnogorsko-primorski Danilo Dajković je kazao “malo je bilo onih koji su vjerovali da će danas vidjeti manastir u potpunom obliku u svojem sjaju i sa svijem onijem prinadležnostima koje je imao prije nego se pristupilo prenosu. Ja sam ovom prilikom blagodaran našoj društvenoj zajednici, koja je podnijela troškove i izdatke oko prenosa a koji nijesu mali i koja je cijelo vrijem, bez velikih procedura, omogućila izvođenje radova”

Prenošenje i restauracija Pivskog manastira koje je trajalo trinaest godina, isto onoliko koliko je bilo potrebno da se sagradi, najveći je restauratorsko-konzervatorski poduhvat u Crnoj Gori kojim je sačuvan jedan izuzetan kulturno istorijski spomenik.