Moj Vladiko,
Nikad te nisam vidio, nikad te nisam sreo, lično. Nisam čak ni obraćao pažnju na tebe u mojim mlađim godinama. Proći će vremena, shvatiću, tada sam bio daleko od” izvora’ i “pio sam mutnu vodu’. Nijesam tada čuo “glas vapijućeg u pustinji’ jer su (a isto rade i danas) tvoj” glas’ gušili histerijom, mržnjom, lažima i nasiljem prema tebi. Ušao si u moj život kroz pitanje koje sam sebi postavljao “Zašto te progone i ignorišu čak i kad u fizičkom smislu nisi među nama’? Tražio sam odgovor. Naslućivao sam da odgovor znaju oni koji su bili (i ostali) spiritus movens napada na tebe. Govorili su nebitan si, duhovna služba tvoja je marginalna. Istovremeno nijesu prekidali medijsku i “šaptačku od uva do uva ‘ kampanju pokušavajući da omalovaže tvoju crkvenu misiju. Nijesu htjeli reći da, si, tokom drugog svjetskog rata bio iguman pravoslavnog manastira Visoki Dečani, koji si spasio da ne bude razoren. Svjedočim svojim iskustvom neizrecivu ljepotu Visokih Dečana u kojima potrebe “palog Adama’ nestaju vaskrsavajući u svakom pravoslavnom hrišćaninu snagu vjere i pokajanja koju je pokazao razbojnik na krstu sa desne strane Gospoda Našeg Isusa Hrista. Visoki Dečani ohrabruju naše duše i tijela da čujemo i živimo u skladu sa poukama Gospoda našeg Isusa Hrista jer imamo obećanje ” I reče mu Isus: zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju
( Jevanđelje po Luki, 23 poglavlje, stih 43).
Vladiko,
Oponenti tvoje crkvene misije su te progonili. “Pasivnom agresijom’ ignorišu te oni koji ” od tebe iziđoše’ i svojim dosadašnjim radom pokazaše da su nedostojni tvoje crkvene i duhovne zaostavštine.
Ako me, Vladiko pitaš, da li sam se dvoumio nakon mog saznanja autentične istorijske istine o autokefalnosti pravoslavne crkve, ispovijedam ti, nijesam ni jedne sekunde. Kao što je Simon Zilot (Simon Kananit) rodom iz Kane Galilejske, viđevši čudo pretvaranja vode u vino, pošao za Isusom Hristom, tako “zilotski’ sam i ja Vladiko pošao tvojim putem. . Hoće li će mi ko vjerovati, nije odavno već, pitanje koje mi privlači pažnju. Monašenje je moje svjedočanstvo. Progonstvo u kojem živim je moj krst pred Bogom a istrajnost je iskaz smisla mog života u ljubavi prema bližnjem svom i Crnoj Gori. Sve međusobne razlike pravoslavnih vjernika gube smisao kada stanemo pred lice Gospoda našeg Isusa Hrista. On je istina put i život.
Lažu sebe pravoslavni vjernici ako misle da mogu bez mene a ja znam da ne mogu bez njih u Isusu Hristu. Moje svjedočenje, moja ispovijest, nikoga ne obavezuje. Svako neka sudi po sopstvenoj savjesti ili bilo kojoj emociji koju ima prema meni. Može i da me mrzi ako mu to pričinjava zadovoljstvo ili će time u grupi sebi sličnih biti “veći vjernik’ odnosno istaknuti član svoje zajednice. Na koncu svega, ko je na pravoj strani” toga su u grobu ključevi’ po riječima Vladike autokefalne Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Petra II Petrovića Njegoša. Mirne savjesti čekam da uzmem te “ključeve’ a do tada boriću se molitvom, pokajanjem, postom ali i svjetovnim građanskim demokratskim, ljudskim pravom. Niko mi nikad neće moći oduzeti želju da vidim mene i njih (one koji sada veruju da mrzeći mene mirne duše pristupaju Svetom Pričešću) izmirene, u Hristu zagrljene bratskim zagrljajem , kako zajedno govorimo molitvu” Oče naš’ u Pravoslavnoj autokefalnoj kanonski priznatoj crkvi Crne Gore
DA JE VJEČNA CRNA GORA!
jeromonah Antonije
