Organizovani otpor podrazumijeva kontinuitet djelovanja, proaktivnost i jasno prepoznavanje novih izazova. U tom kontekstu potrebno je stvoriti posebne strukture, koje će se međusobno dopunjavati i koordinisati u tri koncentrična kruga.
Uniju za evropsku Crnu Goru, političkih stranaka i pokreta, kulturnih i umjetničkih udruženja, nevladinih organizacija, čija je zajednička platforma suverena, građanska, proevropska i pronatovska Crna Gora; Crnogorski svjetski kongres, koji bi činili politički i kulturni subjekti iz Crne Gore, udruženja iz dijaspore, kao i ugledni pojedinci iz zemlje i inostranstva; nacionalnu fondaciju za potporu medijima, kulturnoj i umjetničkoj produkciji.
SNAGA SINERGIJE
Političko jedinstvo suverenističkog bloka koji je pobijedio na referendumu za državnu nezavisnost 2006. godine imalo bi višestruki sinergijski efekat, u moralnom, svjetonazorskom, na koncu i civilizacijskom smislu.
S obzirom na ozbiljnost prijetnji osnovnim nacionalnim i građanskim vrijednostima jedino racionalno rješenje je široka koalicija DPS-a, SDP-a, SD-a, stranaka nominalno socijalističke provenijencije, čiji bi neodvojivi dio bila Liberalna partija i Pokret „21. maj“, kao i stranke manjinskih naroda.
Problem ovako širokih saveza su različite ambicije, surevnjivosti lidera, procjene pojedinačnih rejtinga, sve dok ne shvate da su svi zajedno osuđeni na marginalizaciju i nestanak ukoliko se ne ujedine.
Akciono i strateško jedinstvo ovih subjekata, između ostalog, imalo bi još dvije funkcije: da spriječi stvaranje lažne prozapadne građanske stranke – nalik Abazovićevoj – koja bi odigrala ulogu novog trojanskog konja, kao i da osujeti pokušaj Beograda da stranke nacionalnih manjina, tradicionalne saveznike prozapadnih Crnogoraca, okrene protiv Crne Gore, mameći ih novim fantazmima o promjeni granica, stvaranju „etnički čistih država“, koje nikad nijesu bile moguće bez novih ratova i ekonomskog, moralnog i civilizacijskog propadanja.
Savez procrnogorskih stranaka svih nacionalnih varijeteta, koji je u procesu državnog osamostaljenja bio od presudnog značaja, prvi put je okrnjen uoči izbora 2020. godine, kada su štabovi za specijalni rat iz Beograda formirali jednu ad hok stranku sa hrvatskim nacionalnim predznakom, što je upravo bilo presudno da HGI, tradicionalni partner suverenista, ne uđe u parlament.
Na taj način „srpski blok“ dobije potrebnu većinu za formiranje vlasti.
MULTINACIONALNI SKLAD
Režim Aleksandra Vučića nije se zadržao samo na eliminisanju hrvatske nacionalne manjine iz parlamenta, nego je u potonjih par godina, paralelno kroz projekat „Otvoreni Balkan“, stvorio inovirani Balkanski pakt kralja Aleksandra iz 1934, s novom osovinom Beograd – Tirana. Jedan od glavnih preduslova za stvaranje tog novog saveza je distanciranje albanskih političkih stranaka od prozapadnih suverenista u Crnoj Gori.
U tome su A. Vučić i E. Rama, premijer Albanije, imali djelimičan uspjeh. Podsjetimo se da je prvi put, još od doba Petra Drugog Petrovića Njegoša – kada su Crnogorci zajedno s Hotima bili planirali osloboditi Podgoricu – neko uspio da okrene dio Albanaca iz Crne Gore protiv Crnogoraca. Naime, pojavile su se izvjesne iredentističke tendencije koje personifikuju Nik Đeljošaj i Dritan Abazović, politički nasljednici kralja Ahmeda Zogua, marionete Karađorđevića.
Javno iznesena ideja jednog beogradskog ideologa o podjeli Crne Gore na srpsku i albansku sferu još je manjinska među crnogorskim Albancima, ali u slučaju daljeg rastakanja suverenističkog bloka može se očekivati da će se ova etnička zajednica sve više okretati Tirani. Pod snažnim pritiskom su i stranke nacionalnih Bošnjaka,
prevashodno preko političkih i vjerskih struktura iz Novog Pazara, i poslije smrti Rafeta Husovića, koji je bio nepokolebljivo odan građanskoj Crnoj Gori, novi bošnjački lideri biće na velikom iskušenju da ne krenu stopama Muamera Zukorlića i zaigraju u velikosrpsko kolo.
U tom kontekstu treba se pripremiti za popis stanovništva, koji svim silama forsira odlazeća Abazovićeva vlada. Jer, velikosrpski štabovi pripremili su plan da kombinacijom falsifikata, ucjena i potkupljivanjem crnogorskih državljana krivotvore nacionalnu strukturu u Crnoj Gori, s glavnim ciljem da Srba na popisu bude više od Crnogoraca.
Zato je potrebno napraviti kontrakampanju, obavijestiti međunarodne organizacije za ljudska prava i obezbijediti monitoring popisa, na taj način što će uz popisivače koje određuje vlast biti i kontrolori iz zemlje i inostranstva.
KONSTITUISANJE CSK
U novim okolnostima, Crnogorski svjetski kongres (CSK), kao krovna organizacija koja bi na neki način personifikovala unutrašnju i iseljenu Crnu Goru, svih vjera i nacija, može imati višestruku ulogu u širenju i snaženju prozapadnih demokratskih snaga, u političkom, ekonomskom i propagandnom smislu.
Konstituisanje CSK izvjesno bi sinergijski objedinilo raznorodne političke i kulturne subjekte u zemlji, pogotovo u inostranstvu, koji su slabo i nedjelatno među sobom povezani. Ovo bi nesumnjivo dalo efekat u propagiranju crnogorskog pitanja u Evropi i Americi, jer danas izvan Crne Gore ima barem još jedna Crna Gora, i među emigracijom je dosta školovanih i sposobnih ljudi koji su spremni da pomognu razumijevanju crnogorskog pitanja u važnim svjetskim centrima.
Istina, srpski lobisti u Vašingtonu i evropskim prijestonicama uvijek će biti brojno i finansijski nadmoćni, ali upornim i organizovanim radom moguće je efikasno parirati velikosrpskoj i ruskoj propagandi. Jer, ruska agresija na Ukrajinu, koja je po svom ideološko-političkom i nacionalnom narativu, geopolitičkim ciljevima i antizapadnom resantimanu, identična velikosrpskom hegemonizmu prema Crnoj Gori, umnogome će olakšati zapadnim specijalistima za Balkan i Istočnu Evropu razumijevanje i značaj, u širem geopolitičkom kontekstu, crnogorskog pitanja.
Fondacija za kulturu i medije od ključnog je značenja za preživljavanje nacionalnih vrijednosti koje su već pod sistematskim pritiskom velikosrpske propagande,
državne administracije, režimskih medija. Bez elementarnih materijalnih sredstava koja će omogućiti opstanak prozapadnih medija, kao i bez minimalne književno-umjetničke produkcije, te kulturne razmjene sa inostranstvom, nastaviće se ubrzana asimilacija crnogorske nacije, urušiće se posljednje organizacije koje su dosad davale kakve-takve znakove vitalnosti i održivosti.
Koliko su pobjednici na referendumu 2006. godine bili lakomisleni i nekompetentni u izgradnji nacionalne i državotvorne svijesti prije svega govori i to da 30. avgusta 2020. kad su otišli sa vlasti jedina kulturna ustanova na državnom budžetu s crnogorskim nacionalnim predznakom bila je Matica crnogorska, koja u više od dvije trećine Crne Gore nema kontinuiranu aktivnost.
Da paradoks bude veći, u kulturnom sistemu, kroz fond za kulture manjinskih naroda, u kojemu participira i srpska nacionalna zajednica (!) – koja pored cjelokupnog sakralnog blaga pravoslavne provenijencije u Crnoj Gori ima Maticu srpsku i Srpsku kuću, još dvije institucije sa milionskim budžetom– jedino kulturnim djelatnicima s crnogorskim nacionalnim predznakom nijesu predviđena sredstva.
Zato su danas crnogorski slikari, pisci, filmski i muzički stvaraoci prepušteni sami sebi, segregirani na javnim konkurima, u diskrecionim odabirima umjetničkih programa, jubilarnih svečanosti itd. U gradovima koje drži velikosrpska struktura, Nikšiću, Budvi, Kotoru, Herceg Novom – uskoro će isti slučaj biti i u Podgorici – nacionalni Crnogorci su izopšteni iz kulturnih programa. U međuvremenu se dogodila i sječa svih kadrova u državnim i opštinskim kulturnim ustanovama koji nijesu moralno-politički podobni „srpskom svetu“.
Riječju: nacionalni Crnogorci danas u Crnoj Gori, premda predstavljaju relativnu većinu na posljednjem popisu stanovništva, imaju manje kulturnih i nacionalnih prava od predstavnika brojčano najminornijih etničkih grupa u bilo kojoj demokratskoj zemlji Evrope. Ukoliko se brzo i organizovano ne odupremo velikosrpskoj kulturnoj i nacionalnoj asimilaciji uveliko će se sprovesti program „odvojenog razvoja Crnogoraca“ iliti aparthejda.
BORBA ZA LJUDSKA I MANJINSKA PRAVA
Velikosrpski nacionalizam ima prezir prema ljudskim pravima pripadnika drugih nacija, naročito u odnosu na Crnogorce, koje smatraju „komunističkim okotom“, „Brozovom i Đilasovom kopiladi“. Ovo pokazuju i na još nezavršenim lokalnim
izborima u Šavniku, gdje ne dozvoljavaju svojim komšijama, bratstvenicima, plemenicima, da ostvare glasačko pravo.
Medijski kerberi i političari srpskih stranaka ne govore više o „ugroženom srpstvu“ nego o tome da su u Crnoj Gori „Srbi svi i svuda“. Ova šovinistička kampanja podstiče netrpeljivost i nasilje, koje će neminovno eskalirati u bliskoj budućnosti, ne samo kao refleksija već stvorenog ambijenta nego kao programirano zastrašivanje i ucjenjivanje targetiranih pojedinaca i grupa.
U širokom spektru nasrtaja na temeljne istorijske, kulturne, nacionalne vrijednosti, te na individualna i kolektivna ljudska prava nesrpskog stanovništva, koriste se otvoreni i manje vidljivi pritisci, koji u dužem periodu imaju efikasan učinak – iz istorije dvadesetog vijeka o ovome najbolje svjedoči primjer plemena Rovaca koje je 1918. listom ustalo protiv srpske okupacije, a poslije samo dvije decenije brutalne represije, ekonomskog satiranja i ucjena drastično preokrenulo svoje političko-nacionalne stavove – i zato se borba za ljudska prava mora voditi uporno, hrabro i kompetentno.
Danas je to, ipak, mnogo lakše nego prije pedeset ili sto godina, jer postkomunistička Evropa i Sjedinjene Američke Države imaju visoke standarde očuvanja individualnih i kolektivnih ljudskih prava.
Zato je još nužno osposobiti nevladine organizacije koje su dio međunarodnih mreža ljudskih prava, prije svega Crnogorski PEN centar i Crnogorski helsinški odbor. Borba za ljudska prava, koja se bavi ukupnim stanjem demokratije u određenoj zemlji i u situacijama kad je opozicija slaba i pod nezakonitim pritiscima režima, postaje vidljiva u širem međunarodnom kontekstu ukoliko se animiraju srodne organizacije koje okupljaju jedan specifičan profil intelektualaca, novinara, parlamentaraca, entuzijasta i humanista, koje i na globalnom nivou uporno prate ovu problematiku, svejedno je li riječ o Hong Kongu, Bjelorusiji, Turskoj, Iranu, Mijanmaru…
Zbog toga je veoma važno unutar Crne Gore stvoriti mrežu aktivista za ljudska prava koja će bilježiti specifične oblike pritisaka i diskriminacije zbog političke i nacionalne pripadnosti i praviti godišnje izvještaje. Osposobljavanje ovih organizacija ima najmanje dvostruku svrhu: umrežavanja sa međunarodnim organizacijama koje prave kontinuirani monitoring ljudskih prava i medijskih sloboda, te da se kroz ovaj aspekt jasnije sagleda ukupna situacija u Crnoj Gori sa geopolitičkim refleksijama.
Dakle, ne treba imati iluzija – i da nije toliko moćna i efikasna propagandna djelatnost anticrnogorskog rusko-srpskog lobija – da su problemi jedne tako male zemlje od posebnoga interesa za velike svjetske centre koji određuju pravila igre. Jer velike države se ravnaju prema sebi sličnima, a mali im dolaze u fokus samo u specifičnim istorijskim trenucima. Crna Gora je takav cinizam svjetske politike mogla osjetiti i u vrijeme sukoba NATO sa Srbijom 1999. kad je bila saveznica Zapadne alijanse protiv Miloševićeva režima.
MI I ZAPAD
Đukanovićeva vlast je u to vrijeme imala potpunu potporu Amerike i njenih saveznica, do promjene vlasti u Srbiji 2000. godine. Ali poslije toga evroatlantskim krugovima prevladala su mišljenja da se Srbija treba na neki način zadovoljiti zbog gubitka Kosova. Ova škola mišljenja je presudila da je potrebno glasati za državnu nezavisnost 55% izašlih birača, što je univerzalni presedan u odnosu na sve dosadašnje referendume.
Danas je Crna Gora članica Atlantskog pakta, najmoćnije vojno-političke organizacije, ali za fokus velikih zapadnih sila nije dovoljna samo pripadnost NATO-u – osim u slučaju otvorene vojne agresije – da bi se u svakom pogledu zaštitili od nezakonitog i nasilnog uticaja trećih zemalja. Jer mehanizmi ovog multinacionalnog saveza – kao i EU – spori su i komplikovani, čak i kad imaju konsenzualno jedinstvo u vezi nekog aktuelnog problema.
NATO se nakon nestanka Sovjetskog Saveza birokratizovao, izgubio nekadašnju mobilnost, što se vidjelo u prvim mjesecima rata u Ukrajini. Ali, upravo ukrajinski rat Sjevernoatlantski savez vraća u život, i nakon završetka ovog sukoba vjerovatno će proći izvjestan broj godina dok se sa nekom novom postputinovskom Rusijom nađu zajednički strateški ili saveznički interesi. Tromost NATO-a i vješta politika Beograda, koji još uvijek pokušava balansirati između Moskve i NATO-a, pored navedenih slabosti prozapadnih struktura u Podgorici, uslovili su da se još uvijek ne obraća dovoljno pažnje na crnogorsko pitanje.
Zbog toga bilo bi racionalno – kad to već do sada nije učinjeno – poput starih crnogorskih vladara, tražiti strateškog partnera, pokrovitelja među velikim silama. (Opredjeljenje Petrovića Njegoša da traže pokrovitelja u carskoj Rusiji bio je racionalan, spasonosan, strateški plan, lišen romantizma kakav mu se pripisuje, kao i što je politika Petrograda bila u skladu s ruskim geostrateškim interesima.)
I danas je taj izbor za Crnu Goru dosta skučen: Italija je jedina velika susjedna država sa mnoštvom istorijskih i kulturnih veza sa Crnom Gorom, ali ova država nakon Drugog svjetskog rata nema profilisanu sopstvenu spoljnu politiku, već uglavnom slijedi SAD. Njemačka i Francuska imaju druge prioritete, a SAD je globalna sila, i nije realno očekivati da će Crna Gora stalno biti u američkom fokusu.
Dakle, Velika Britanija je jedina moćna država u Evropi, koja je kao stara imperija uvijek imala tradicionalni interes za male zemlje Mediterana: pored svog dominiona Gibratara, prije svega prema Malti i Kipru. S obzirom da je London izgubio svoj stari uticaj u Beogradu nakon raspada Jugoslavije, jer se Srbija okrenula Moskvi, postoje racionalni razlozi – ukoliko bi postojala inicijativa iz Podgorice – da se Forin ofis više zainteresuje za još jednu malu primorsku, mediteransku zemlju.
Drugi potencijalni strateški saveznik je Poljska, slovenska zemlja u usponu, koja vjekovima stiješenjena između velikoruskih i pangermanskih pretenzija, kroz inicijativu „Tri mora“, pokazuje interesovanje i za Crnu Goru. S obzirom da Varšava, zbog svog iskustva s komšijskim imperijalizmima ima povećanu senzibilnost za ugrožene nacije, bi mogla biti dobar posrednik, lobista, da skrene pažnju na crnogorsko pitanje koje permanentno zamućuju i marginalizuju srpsko-ruski lobisti i diplomate.
,,KO IZDRŽI POBIJEDIĆE“
Veliki vojvoda Mirko Petrović Njegoš, u vrijeme Druge Omer-pašine vojne, rekao je: „Ko izdrži pobijediće“. Usud Crne Gore je da je i početkom trećeg milenijuma prinuđena i dalje se boriti za goli opstanak. Danas imamo realno bolje izglede da preživimo nego 1918. i 1989, ali ćemo i dalje tonuti u velikosrpsku kaljugu, izgubiti prepoznatljivost i samopoštovanje, ukoliko se ne pokaže adekvatna odbrambena reakcija.
S mnogo više strasti, pameti, upornosti. Jer, nepoznato je u istoriji civilizacije, osim kad su u pitanju slučajne neistorijske urođeničke zajednice, da s većom strašću kidišu hegemonisti koji hoće da unište jedan entitet od onih koji brane elementarno pravo na preživljavanje. Upravo vjekovni instinkt Crnogoraca za opstankom i slobodom bio je glavni agens opstojnosti u tim neravnopravnim borbama.
Vjerujem da Crna Gora nije mogla potpuno izgubiti onaj raison d’etre koji je krasio još od ranog srednjeg vijeka, ali on se uspavao u vremenu raznih ideološko-političkih tranzicija, pritisnut u potonjem stoljeću – bez sopstvenog nacionalnog programa – ideologijama velikosrpstva, komunizma, jugoslovenstva.
Kad jedan organizam napadne zloćudna bolest on reaguje na dva načina: upregne sve sile da se odbrani ili se preda i nestane. Gubitak izbora 2020. godine, i ponovno potpadanje pod velikosrpsku vlast koja želi da uništi sve atribute crnogorske nacionalnosti i državnosti može imati samo dva scenarija: organizovani nepokolebljivi otpor ili pristati na status folklorne grupe, poput Cincara ili Bunjevaca, koja će u dogledno vrijeme odumrijeti.
Mjeseci i godine koje su pred Crnom Gorom krajnje su neizvjesni, ne zbog namjera onih koji danas vladaju u Podgorici, jer velikosrpska ideologija koja urušava Crnu Goru izazvala je četiri rata u potonje tri decenije. Dakle, njihove namjere i metodi su poznati, ali svako je zlo za neko dobro, pa bi gubitak parlamentarnih izbora 2020. i lokalnih dvije godine kasnije, mogao biti prilika za novu energiju s novom retorikom i novim ljudima. Politički protagonisti koji su se pojavili u Antibirokratskoj revoluciji ionako su pri kraju svojih karijera, u kojima su imali dobrih i loših strana.
Naredna generacija će se morati suočiti s jednim i drugim nasljeđem. Za stvaranje nove pobjedničke energije, koju će prepoznati građani, ali i naši vanjski partneri, nužno se odreći i ideoloških zabluda prethodnih generacija i uspostaviti drugačiji sistem vrijednosti i metode otpora, više kompetentnosti u razumijevanju tradicijskih i savremenih fenomena, što je od presudnog značenja za opstojnost Crne Gore.
Na jedan način, nehotice, odbrani nacionalnih i građanskih prava pomoći će i velikosrpski nacionalisti, koji su i u ove dvije godine pokazali da ne znaju vladati Crnom Gorom.
Stoga, crnogorski suverenisti, pripadnici svih političkih opcija, kulturnih, religijskih i nacionalnih varijeteta, trebaju biti spremni da se brzo vrate na državno kormilo, ali i da nastave djelovati u krajnje nepovoljnim okolnostima velikosrpske dominacije. To jest, u svakom slučaju glavni je zadatak sačuvati jezgra otpora, govoriti slobodno i djelovati svuda i na svakom mjestu, u zemlji i inostranstvu, jer dok god postoji samosvijest, nije moguće zatrijeti ideju crnogorske nacije i suverene i nezavisne Crne Gore.
,,Vječna zublja vječne pomrčine nit dogori niti svjetlost gubi.“
