Da, biće puno tenzija tokom ovih blagih dana, za Božić i ,,Srpsku Novu godinu“ posebno. Naslušaćemo se prijetnji, kletvi i uvreda, šovinističkih ispada, fašističkih tirada i četničkih pjesama, licitiraće se imenima izdajnika srpstva. Podstrekavaće srpski sveštenici i njihovi politički sateliti ovdašnje fanatike da zaprečavaju ulice, šegaju borove, da pokušaju ,,saoizaciju“ kao devedesetih u Hrvatskoj ili Bosni…
Pa će onda, ako nešto krene po zlu, pilatovski da peru ruke. Kao i devedesetih, kad su krvomutili širom Jugoslavije.
To grdilo biće mučno gledati. Nosiće se narednih dana tamo u Beogradu i ovđe u Crnoj Gori slike četničkih ikona, od koljača Pavla Đurišića, naciste Dimitrija Ljotića do vojvode-popa-zlotvora Momčila Đujića, a nije isključeno da neki fanatik pronese sliku najnovijeg sveca Srpske crkve, popa Mace Vukojičića, onog krvoloka žena u Pljevljima. Pravi svetac Vasilije Ostroški i lažni svetac Maca zajedno, u režiji Srpske pravoslavne crkve. A sve upereno protiv građanske Crne Gore, sa namjerom zatiranja države, baš kao 1918. Pričaju o ljubavi prema Bogu, a isijavaju mržnju prema bližnjima.
Svetogrđe uz blagoslov popova. Kako to da se dični vjerujući ne zapitaju, ako su baš vjernici, kako će sa takvim teretom jednog dana poći, tamo gore, na istinu? Ali, sve im je uzalud. Nije vino pošto priđe bješe, nit je Crna Gora ono što je bila – više se ponoviti neće 1918. To možda još ne shvataju najzagriženiji domaći nesrećnici, okovani idejom „velike Srbije“, zadojeni mržnjom prema svemu crnogorskom. Moguće i da zlojezični srpski patrijarh Irinej sniva da postoje Jadranske okupacione trupe iz 1918. ili makar Miloševićeva armija. Možda se tako nešto priviđa mnogima u Beogradu, teško je prekinuti imperijalne snove.
Ali, rođeni Moračanin, mitropolit Amfilohije dobro zna, osjeća to svim svojim bićem: današnja Crna Gora nije više lak plijen, niti zavisi od milostinje sa Istoka ili Zapada i neće se poviti nad silom iz Beograda. Amfilohije i njegova Srpska crkva odavno više nijesu glasnogovornici većine, već ogorčena manjina. One grupice očajnika koje izlaze iz hramova da napadaju svoje komšije ili blokiraju život po uputstvima Fronta, samo su grupice fanatika, dovoljne da nekome razlupaju glavu, ali bez snage da sruše državu. I sa svakom novom zlobnom riječi ili kletvom, svakim posječenim borom ili balvanom na ulici, postaju manji i manji.
Tako je, konačno, moralo biti: ne mogu oni koji se kunu u ,,Crnu Goru Petrovića“ da istovremeno slave dan kad je umrla Crna Gora dinastije Petrovića. I još da budu – većina.
Borba Srpske pravoslavne crkve protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti u stvari nije samo motivisana namjerom da se, po svaku cijenu, zadrži imovina oteta od Crne Gore nakon 1918. godine.
Prvi i pravi cilj je očuvanje pozicije moći kakvu nema nijedna crkva u bilo kojoj državi Evrope: da Srpska pravoslavna crkva, čiji je centar van crnogorske teritorije, bude iznad države, van pravnog sistema, da ne plaćaju poreze i da im se obezbijedi trajni imunitet od svih svjetovnih zakona. Prosto: traže da budu posebna država u državi koju ne priznaju.
Čudne su te sluge Gospodnje. I još bi da zadrže imovinu koju su oteli od Crne Gore. Imovinu koju odavno krčme, kroz razne građevinske dilove, poslovno-stambene zgrade, hipermarkete ili turističke komplekse, u saradnji sa tajkunima iz vlasti ili opozicije. Kad je u pitanju biznis, u SPC mnogo na zapitkuju o vjeroispovijesti, naciji ili partijskoj knjižici. Valjda misle da još traje ono vrijeme. Prije sto godina, juna 1920. godine dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića i silom srpske vojske stvoreno je novo ustrojstvo: nestankom države Crne Gore pod Karađorđevićima, nestalo je Crnogorske pravoslavne crkve, a imovinu je ,,preuzela“ SPC. Srpski popovi živjeli su u nadi da će se ta mučna prošlost ponoviti. Ali, neće: istorijski krug nije pravilan. Država Crna Gora postoji, vlasna je da uspostavi red na cijeloj teritoriji, sposobna i spremna da zaokruži pravni okvir vlastitog identiteta. Za one koji ne smatraju nezavisnu Crnu Goru svojom državom, to svakako nijesu dobre vijesti. To je crnogorska realnost: Nikad više 1918. ni 1920. godina.
piše: Draško Đuranović
izvor: Pobjeda
