Moji, mali i veliki!

Ja nijesam sakupljač suza. One su neđe unutra i padaju. Znate da to nijesu kiše. Kiše znaju i da stanu. Ali suze koje našim gradom teku ostaju zauvijek cetinjska ponornica. Ovo je nezaborav.

Svakoga boli svoja so, ali zar ni u ovom trenu nemate suzu koja bi mogla da smiri? Kunete i dalje, ohrabreni od onih koji bi trebali da znaju kako da pronađu prave riječi. Ko na kletvu osmijeh vadi – nikad ništa dobro ne zaradi.

Ja nijesam sakupljač suza. One su neđe unutra i padaju. Znate da to nijesu kiše. Kiše znaju i da stanu. Ali suze koje našim gradom teku ostaju zauvijek cetinjska ponornica. Ovo je nezaborav.

Vi koji o suzama ne znate ništa, bar umuknite, puštite da se operemo međusobno jer samo čista voda pere glib. Padaj! Ne stajala kišo!

Kad već nemate dušu da se sami odreknete stolice, što da vam kažem? Čekali ste da se ovaj krvavi pir zaustavi sam od sebe. Prolazili su teški minuti za Medovljane koji su vas trebali. A vas i helikoptera ovog puta niđe. Vaših brzih intervencija, spremnosti. Nije trenutak da lajem, al’ naša kevćanja dovedoše dovde. Zemljo moja, nesrećnice! Isti loši scenario u novi krug.

Guramo sve pod astale, unutar četiri zida, bojeći se da niko ne sazna da ludila postoje. Službe za pomoć su mogle učiniti da se izbjegnu terori o kojima saznajemo tek onda kad je kasno. A znali smo da je mnogo toga bitnije od naših jebenih svađa. Partijske lopatice lopovluka koji će se nastaviti pod nekom drugom krilaticom. Dubok je naš jaz. Ne umijete vi da nas mirite!

Gori ste od adolescentskog bijesa. Jedino su narodu suze slane! A vi taj narod dovodite do nemira. Čime ste zaslužili da vas držimo ispred sebe? Gasite nam posljednje nade i učite da koliko śutra tražimo dozvole za nošenje oružja – za sopstvenu odbranu. Nedostojni ste vaših pozicija. Uzalud nam muka, sva so koju prolismo, ove cetinjske suze koje su nas zatekle. U muk zarobile.

O hajduče, nek te čuva gora velja. Bor i jela – vazda budi kao strijela.

Lelek, čemer, glad, tuga, i jad.

Pokoj vam dušama, moji, mali i veliki Cetinjani.

ULICA TIŠINE

 

Anđele teškog sna

došli smo do dna –

zvijer izašla iz šuma

crveni trag od kuršuma.

 

Mnogo ružnog u nama

pokriva užasna tama,

koliko smo toga mogli.

Da smo bar pomogli.

 

Na kojem mjestu

da sakrijem sebe,

taj teški nezaborav

kako da ne grebe.

 

Avgust smekša smokve

śećanja u crvene lokve.

Anđele teškog sna

evo, došli smo do dna.

 

Ulica tišine

bez ukusa meda,

zauvijek prašina

i suze od leda.