Martinović: Ne brinu SPC crkve, nego vrijedne nekretnine koje su nezakonito upisali

Crkve, manastiri i bogoslužbeni objekti neće biti problem tokom pregovora koji se najavljuju između predstavnika Srpske pravoslavne crkve i Vlade Crne Gore. Problem neće biti ni formalna registracija, već vrijedne investicione nekretnine koje nikada nijesu korišćene kao bogoslužbeni objekti, niti služe ispovijedanju vjere, a upisane su bez pravnog osnova na SPC.

Dakle, problem za SPC, odnosno ono za šta se ona bori i ovim litijama koje gledamo, jesu gradsko građevinsko zemljište, livade i drugi objekti koji ne služe za crkvene obrede. To je, u stvari, najvrednija imovina kojom bez pravnog osnova gazduje Srpska crkva u Crnoj Gori i čega se ne želi odreći, ocjenjuje u intervjuu Vikend novinama naš poznati advokat Nikola Martinović.

Martinović ističe da Zakon o slobodi vjeroispovijesti ne tretira ni ispovijedanje vjere, ni organizaciju vjerske zajednice, niti izbor arhijereja, što obično zakoni takve prirode tretiraju, već da je vjerskim zajednicama ostavljena potpuna sloboda.

Kažete da registracija ne bi trebala da bude problem…

MARTINOVIĆ: Po meni, ona uopšte ne bi trebala da bude problem. Uostalom, pogledajmo kako je ta ista Srpska crkva riješila ovo pitanje u Hrvatskoj. U toj državi su se registrovali bez ikakvog problema, tako da u tamošnjem registru imate 431 upis raznih jedinica SPC. Svaki manastir, svaka crkva, crkvena opština upisana je da bi mogla da dobije status pravnog lica. Čak i Eparhijski savjet, koji je potpisao ugovor sa državom Hrvatskom, upisan je kao posebno pravno lice. Isti slučaj je sa Republikom Sbijom. Ako SPC bude principijelna i u Crnoj Gori pokaže postupanje kakvo je pokazala u Hrvatskoj, registracija neće biti problem. Problem će biti kod imovine. Jasno je da crkva neće pristati da joj se oduzme faktička vlast na imovini koj a nije prevashodno namijenjena bogoslužbenoj djelatnosti.

SPC ne pominje gradsko građevinsko zemljište, već je fokus tokom protesta stavila na crkve i manastire, ubjeđujući vjerujući narod da će im biti “oduzete svetinie”. Kako to komentarišete?

MARTINOVIĆ: Kako drugačije osim kao manipulaciju. Ko će praviti pitanje oko korišćenj a crkava i manastira? Ne vjerujem da ima čovjeka koji razmišlja o tome da se crkve i manastiri mogu oduzeti ili da se u njima bilo što drugo može vršiti osim vj erskih obreda. Ono što je suština i na čemu će, prema mojem mišljenju, SPC insistirati u pregovorima j este pitanje nekretnina koje nijesu korišćene kao bogoslužbeni objekti. Dakle, njih interesuje gradsko građevinsko zemljište prije sve ga, što je i najvrednija imovina kojom ta crkva danas gazduje u Crnoj Gori. Krucij alna stvar za nj ih je ko će ubirati koristi od građevinskog zemljišta, od raznih nekretnina koje imaju eko-
nomsku vrijednost, a koje nemaju nikakvog doticaja sa vršenjem Božje službe.

Vjerovatno ste imali priliku da vidite kako je SPC na svoje ime upisala obj ekat Katoličke crkve. Vrlo je interesantno bilo njihovo objašnjenje da će se lako dogovoriti sa Katoličkom crkvom. Sa državom Crnom Gorom neće…

MARTINOVIĆ: Očigledno da neće. Kada spominjete taj slučaj, vrlo je indikativan odgovor predstavnika SPC u jednoj televizijskoj emisiji na Javnom servisu. Novinar je postavio pitanje što će Srpska crkva uraditi sa upisom Katoličke crkve koju je porodica Radoničić poklonila Kotorskoj biskupiji. Dakle, nesporno je da se radi o nekretnini koja predstavlja Katoličku crkvu, nesporno je da je to uvijek bila Katolička crkva, da je bilo privatno vlasništvo i da je ta porodica to poklonila. Nesporno je, takođe, dajedanasupisanana SPC. Kada j e novinar postavio to pitanje predstavniku SPC, on je spremno odgovorio da samo treba da se nađu sa predstavnicima Katoličke crkve i da će to ispraviti u vrlo kratkom roku bez bilo kakvih tenzij a! Postavlja se pitanje koji je to motiv da ćete sporno pitanje upisa u katastar sa Katoličkom crkvom riješiti u razgovoru, a da nećete da rješavate nijedno sporno pitanje sa crnogorskom državom. Da li je moguće da je Srpskoj crkva bliža, odnosno da će biti spremnija za dogovor sa Katoličkom crkvom nego sa crnogorskom državom?

Primjer prepisa objekta Katoličke crkve na SPC otvara pitanja uknjižbe objekata sa državne imovine na SPC.

MARTINOVIĆ: Vidjećemo šta će sve isplivati. Već se govori o tome da je čak 90 odsto prepisa koji su napravljeni od 1990. godine sa države na neko treće lice napravljeni najviše na SPC. Da li je to Mitropolija crnogorsko-primorska, mitropolit, neko treće lice… pokazaće provjere. To treba ostaviti nadležnim organima. Ali, u priči o prepisu imovine valj a podsj etiti na još jedan vrlo bitan detalj koji izbija iz ruku argumente SPC da će im neko oduzeti svetinje da ih privatizuje, da tjera sveštenike… Naime, postavlja se pitanje da li j e prij e ovog prepisa, dakle prije deve. desetih godina prošlog vijeka, kada je sve bilo upisano na državu Crnu Goru, neko smetao sveštenicima da u tim objektima vrše obrede? Da li je neko smetao vjernicima da dolaze? Naravno da nije niko. Dakle, vjerski obredi su vršeni u crkvama i hramovima iako su nesporno bili državno vlasništvo i tako bili upisani u katastru. Zašto bi nešto bilo drugačije primjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti? Naravno da nema ni govora o tome.

Podršku SPC i litijama, odnosno njenoj vaninstitucionalnoj borbi daju i opozicione političke partije u Crnoj Gori. Koliko će ta činjenica uticati na dij alog između predstavnika SPC i države Crne Gore?

MARTINOVIĆ: To da srpski orijentisana opozicija daje podršku zahtjevima SPC nije nikakvo iznenađenje. Oni tu vide svoju šansu, svoju, uslovno rečeno, vojsku za promjenu vlasti. Pitanje je koliko su građani svjesni manipulacija i pokušaja zloupotrebe njihovih vjerskih osjećanja.

Napraviću jednu paralelu, odnosno podsjećanje. Crnogorci su išli na Gazimestan, podržavajući pokušaje rješavanja realnih problema Srba na Kosovu. Ali to nije bio način na koji su mogli pomoći i na koj i se ovo pitanj e moglo riješiti. Oni su tada bili instrumentalizovani u stvaranju velike Srbij e i razbij aJugoslavije. Na isti način su k i radnici “Radoja Dakića” bili zloupotrijebljeni i iskorišćeni da se , počne krvavi rat. Ne treba imati nikakvu dilemu da je i ovaj pokret kojim rukovodi SPC, u kojem sigurno ima vjerujućih građana, mirnih i porodičnih ljudi, zloupotrijebljen kako bi se Crna Gora destabilizovala. Nesporno je da je rušenje crnogorske države i institucija nečiji interes, ali to ne smije da bude interes crnogorskih građana.

A da li je interes Srpske crkve, odnosno Mitropolije crnogorsko-primorske?

MARTINOVIĆ: Vidjećemo. Pitanje je kojoj će državi Mitropolija biti saveznik i saradnik. Da li će biti partner i saradnik crnogorskoj državi ili srpskoj, gdje se nalazi centrala SPC. To je suština i osnovno pitanje. Država Crna Gora sigurno nije neprijatelj crkve. Naprotiv. Ne treba zaboraviti da je izgradnju Vladičanskog doma u kojem je sjedište mitropolita CPC pomogla država Crna Gora, da je Pivski manastir spašen angažovanjem države.

Ukazao bih na jednu činjenicu koja se tiče izgradnje hramova. Svjedoci smo da je u Crnoj Gori izgrađeno puno hramova i da to nije nailazilo na protivljenje vlasti. Naprotiv. Imamo više slučajeva u kojima vlast nije mogla da spriječi nelegalnu izgradnju hramova nego onih u kojima je to mogla. Možda ovo posljednje nije u kontekstu pitanja, ali je vrlo bitna činjenica.

Kako Vi vidite litije? Kažete da nije novo da ih je u Srpskoj crkvi bilo i ranije povodom političkih odluka?

MARTINOVIĆ: Sadašnje litije, kako ih zove crkva, u stvari su protesti, demonstracije, odnosno javno izjavljivanje nezadovoljstva. Litije su crkveni naziv za crkveni obred, a ovdje se ne radi ni o kakvom obredu. A nije ni novo, kao što sam kazao u našem razgovoru, da se litije u Srpskoj crkvi održavaju povodom političkih događaja i odluka.

Na šta konkretno mislite?

MARTINOVIĆ: Najveća u istoriji 20. vijeka zapisana litija bila je takozvana krvava litija u Beogradu 1938. godine zbog izglasavanja konkordata između Jugoslavije i Vatikana. Kako SPC reaguje na određene političke pojave možemo utvrditi upravo na primjeru konkordata koji predstavlja ugovor između neke države i države Svete Stolice po pitanju njihovih odnosa u ekonomiji, ali prevashodno u religijskim pitanjima. Prvi konkordat između Srbije i Vatikana potpisan je u vrijeme Nikole Pašića 1914. godine. U to vrijeme nijedan srpski mitropolit, niti srpski sveštenik nije imao bilo kakvog prigovora. Dok je 1938. godine, po istom pitanju organizovana do tada najveća demonstracija crkvenih krugova u Jugoslaviji. Šta se to dogodilo za 24 godine?

Što je bio razlog?

MARTINOVIĆ: Godine 1914. Vlast u Srbiji na čelu sa Nikolom Pašićem je bila jaka, a 1938. nije. Naime, te godine Jugoslavija nema kralja koji je ubijen, a državom vlada namjesništvo. Državna vlast je bila slabija i crkva je to htjela da iskoristi. Međutim, koliko god da je država bila slaba, urušila je demonstracije i usred Beograda primijenila silu protiv SPC. Cijela predistorija govori o tome da se radi o konkurenciji crkve i države, o tome ko će imati političku i ekonomsku prevlast nad narodom. Dakle, nema komplikovanih pitanja, osnovno je ko će vladati narodom. U Evropi već više od 100 godina nema takvih dilema. U Evropi vladaju građani.

SPC je potpisala Temeljni ugovor sa Hrvatskom, pristajući na sve ono što u Crnoj Gori ne žele ni da čuju…

MARTINOVIĆ: Zakon o slobodi vjere Republike Hrvatske stavlja u istu ravan sve vjerske zajednice u toj državi. Ugovor između Hrvatske i Srpske crkve (ono što mi danas zovemo temeljni ugovor), potpisan je između tadašnjeg predsjednika Vlade Ivice Račana i SPC, odnosno njenog organskog dijela u Hrvatskoj kojeg čine eparhije Zagrebačko-ljubljanska, Gornjo-karlovačka, Dalmatinsko-slavonska i Osiječko-Poljska i Baranjska, a na temelju člana 69 tačka 17 i člana 70 stav 24 Ustava SPC i odluke Svetog arhijereskog sinoda iz 2002. godine. Dakle potpisuje ga Eparhijski savjet po dozvoli Sinoda SPC.

Prevedeno na situaciju u Crnoj Gori?

MARTINOVIĆ: Prevedeno kod nas, mitropolit Amfilohije ne bi mogao potpisati samostalno T emelj ni ugovor, morao bi imati dozvolu, odnosno saglasnost Sinoda i Sabora SPC, jer su organski dio te crkve. Što bi značilo da o imovini i pravima Srpske crkve i hramova u Crnoj Gori ne odlučuju u Crnoj Gori, već u Beogradu. Da li je to pravilno i prihvatljivo, neka građani odluče.

Kako je pitanje arhivske građe SPC uređeno u Hrvatskoj?

MARTINOVIĆ: Kada je u pitanju arhivska građa, odnosno pokretna imovina SPC, prvo da podsjetimo da je dio ove imovine bio oduzet od crkve u vrijeme SFRJ, kako Hrvati kažu u vrijeme komunističke vladavine. Ta imovina je, takođe, regulisana Ugovorom SPC sa državom Hrvatskom. Hrvatska se obavezuje da će SPC u Hrvatskoj dati u vlasništvo, ali ne i u posjed, sve matične knjige i arhivsko gradivo koje je sada u vlasništvu Hrvatske, a oduzeto je za vrijeme SFRJ. Matične knjige i arhivska građa ostaju u posjedu u ustanovama kulture radi stručne obrade, zaštite. Dakle u Hrvatskoj sve ovo može, a u Crnoj Gori se sve to osporava.

Zato su tu litije.

MARTINOVIĆ: Tačno. Crkva pokušava litijama da izdejstvuje što bolji položaj u budućim razgovorima sa predstavnicima vlasti. U Hrvatskoj su na sve pristali. Nijesu imali ni dobru pregovaračku poziciju, a jedan od razloga je činjenica da je Hrvatska dio evropske zajednice, gdje demokratska načela o slobodi vjeroispovijesti nikada nijesu povezana sa imovinskim odnosima.

Jasno je da je Crnogorska crkva bila autokefalna

Vi ste se bavili istraživanjem o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve…

MARTINOVIĆ: Tačno. Toliko se polemika vodi oko CPC da sam odlučio da malo više istražim to pitanje i to upravo iz izvora koji su bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji su za njih vjerodostojni. I onda sam našao udžbenike koje je SPC izdavala. Radi se o knjigama koje su postale udžbenici zato što ih je Sinod Pravoslavne crkve odobrio za upotrebu u bogoslovijama Srpske crkve. Konkretno, radi se o knjizi koju je napisao inspektor bogoslovije Branko Cisarž, inače jedan od profesora i mitropolitu Amfilohiju Radoviću. Knjiga je izdata 1970. godine, po dozvoli Svetog Arhijerejskog sabora i pod blagoslovom patrijarha, tadašnjeg srpskog, Germana.

VN: Zašto je upravo taj udžbenik interesantan?

MARTINOVIĆ: U tom udžbeniku po kom se uči u pravoslavnim bogoslovijama, koji se zove “Crkveno pravo opšti dio i organizacija crkve” jasno stoji da je Crnogorska crkva bila autokefalna. Profesor Cisarž pošteno citira sve ono što se nalazi u tomosu Carigradske patrijaršije. Ovo je vrlo bitno zbog javne negacije postojanja Crnogorske autokefalne crkve od krugova koji su bliski SPC. Oni koji su učili iz udžbenika profesora Cisarža, koje je blagoslovio patrijarh German, moraju znati da je crkva koja je postojala u Crnoj Gori do 1918. godine bila autokefalna.