Kako su Dritan, Milo, Raško, Joko i ostali otkrili svoju žensku stranu

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Sastavljanje, ili bi bolje bilo skovati riječ „sklepavanje“ nove, manjinske vlade Crne Gore, ličilo je na komediju Braće Marx. U jednom od njihovih filmova Groucho lupi šakom o sto i kaže: „Ovo su moji principi! Ako vam se ne dopadaju… Imam ja i druge“.

Dritan je, tako, principijelno ponavljao da nema ništa od povratka DPS-a na vlast. Ali biti dio parlamentarne većine, i kada je DPS i kada je bilo koja druga partija u pitanju, znači baš to – biti na vlasti. No Dritan je vremenom ponudio novi set principa, pa je njegova paradoksalna tvrdnja postala nebitna, kao i manje-više sve što je ikada tvrdio: DPS bi ipak mogao biti dio vlasti, ipak bi mogao dobiti „mjesta po dubini“, rekao je budući premijer.

DPS je principijelno ustrajavao na svom setu vrijednosti, istakavši kako insistira da SD bude dio nove vlade. Na koncu SD neće biti dio vlade, a DPS će ipak glasati za nju. Kao na pijaci: hajde, ubaci za euro i ta tri krompira. Nećeš? Dobro, daj tako.

SD principijelno neće podržati vladu u kojoj ga neće biti, kao što bi je, jednako principijelno, podržao da su ih u vladu pustili.

SDP je toliko principijelan da ono „P“ u nazivu partije stoji za „princip“. Oni su mjerna jedinica principijelnosti. Neko može biti principijelan pola, 1,3 ili 0,003 SDP-a. Za SDP je nemoguće da iznevjere princip, jer oni jesu princip sam: gdje su oni, kako oni, tamo i tako i princip.

SNP je bio ne manje principijelan od najboljih jarana iz vlade. Oni su, iz najuzvišenijih principa, pristali da zauzmu funkcije, dobiju šofere i pare za „reprezentaciju“. Nema te fotelje u koju oni nisu spremni sjesti, ako je to u korist srpstva i pravoslavlja.

Malo ko je u Crnoj Gori demokratiji posvećen kao Dritan. Meščini da je demokratija prvo što mu na um padne kada otvori oči, ali i zadnje prije nego, nakon dana punog državničkih obaveza i teških dilema, oči sklopi. Pa ipak, Dritan je, tokom pregovora o formiranju vlade, koji su trajali tek nešto kraće od izgradnje Kineskog zida, više puta ponovio kako bi izbori – koji su, uzgred budi rečeno, jedini demokratski način rješenja krize u kojoj se Crna Gora našla – bili „gubljenje vremena“.

Isto je, zanimljivo, mislio i Staljin. Zato izbore – e tek taj je bio dosljedan svojim principima – nije ni organizovao. No ovdje treba uočiti važnu, presudnu razliku. Staljin je protiv demokratskih procedura bio zato što je prezirao demokratiju. Dritan, pak, demokratske procedure prezire zato što demokratiju toliko voli da u uspostavi iste ne želi gubiti vrijeme na bilo šta, najmanje na samu demokratiju.

Evo još jedne zanimljive Staljinove misli, koja može biti od pomoći da se razumije ono što se nama, danas i ovdje, dešava. Veli JVS: „Svi poginuli vojnici su dezerteri“.

Mlade ljude obično uče da je „slavno za otadžbinu mrijeti“. To moćnici, dakako, propovijedaju tuđoj, ne svojoj djeci. Staljin pak, vrlo zanimljivo, kaže: sramno je za otadžbinu umrijeti. Jer zadatak vojnika nije da za otadžbinu bude ubijen, nego da za otadžbinu ubija. Napokon: ubijen možeš biti samo jednom, a ubijati možeš koliko god hoćeš, naročito kada ti otadžbina, vođa i patriotizam kojim si nadojen izdaju licence to kill. Tako se, ubijanjem, dobija rat. Staljin ovdje ostaje van matrice viktimizacije, tako drage našem dobu u kojem, čini se, niko i ne želi ništa drugo nego da bude žrtva. Ne, kaže on: ne budi žrtva za svoju zemlju, nego dželat za nju.

Svaka sličnost ove Staljinove doktrine i onoga što Putin danas (zlo)čini u Ukrajini je, dakako, namjerna. Ni Putin od svojih vojnika ne očekuje da poginu, nego da ubijaju, pale i siluju. A kako će silovati ako su mrtvi? To vam je, dame i gospodo, razlika između malih nacija i imperija. Prve broje svoje žrtve, nad njihovim grobovima raste nacionalni ponos. Druge pune masovne grobnice i sa zemljom sravnuju gradove. Oni se ne stide svojih nedjela, nego svojih žrtava: jer je svaki poginuli ruski vojnik znak slabosti Rusije i Putina – zato Ukrajinci neprekidno izvještavaju o ruskim žrtvama, znajući da to Rusima pričinjava značajnu nelagodu. Biti ubijen u Ukrajini za ruskog vojnika je antiruska aktivnost.

Sličnu logiku gaje naše političke partije: biti van vlasti za njih je žrtva, i to žrtva koje se stide, jer biti ne-vlast – to je za budale. Njihova doktrina može se formulisati parafrazom Staljina: „Svako onaj ko nije na vlasti izdajnik je svoje zemlje“. Jer zemlji valja služiti. A kako ćeš joj bolje služiti nego tako što ćeš njome vladati.

Na slavno Freudovo pitanje „Šta žene žele?“ Lacan je odgovorio: gospodara kojim će gospodariti. To je pozicija naših, kao i svih drugih „demokratskih“ političara. Svi oni su, ako ih pitate, „sluge građana i države“. Kojima služe tako što njima gospodare. Pa recite da Dritan, Milo, Raško, Joko i ostali nisu otkrili svoju žensku stranu.