Hoće li Vučić ,,osloboditi“ Srbiju od Kosova

Šta će SAD ponuditi Srbiji i zbog čega će to, kako kaže Vučić, Albanci teško prihvatiti, a Srbi neće moći odbiti, pita istaknuti političar iz vremena SFRJ, danas ugledni advokat u Prištini Azem Vlasi.

Vlasi je objavio autorski tekst u okviru Pobjedinog serijala Balkanska raskršća: Kako intelektualci vide budućnost regiona. Tekst prenosimo u cjelini:

To pitanje visi u zraku još od 1999. godine. Poslije osam godina pod privremenom administracijom UNMIK-a po Rezoluciji SB UN 1244, i nakon što je specijalni izaslanik Savjeta bezbjednosti UN Marti Ahtisari zaokružio i tom organu svjetske organizacije dostavio ,,Sveobuhvatni plan za rješenje statusa Kosova“ (Ahtisarijev paket), kao ,,zeleno svjetlo“, Kosovo je 17. februara 2008. godine proglasilo nezavisnost, kao sedma država nastala od Jugoslavije.

Srbija se sa time nije složila. Ubrzo potom, mnoge su zemlje (113 njih) priznale Kosovo. Među njima su sve zapadnoevropske zemlje osim Španije, te SAD, Kanada, Japan, Turska…

Ahtisarijev paket

Od juna 1999. Kosovo je izvan svake jurisdikcije Srbije koja ga je nasilno ugradila 1990, a od 1992. i sama je bila dio SRJ sve do 2006. godine kada je Crna Gora obnovila državnost, pa i Srbija postala šesta samostalna i nezavisna država. A po Ustavu od 1974. godine kao posljednjem legalnom ustavnom stanju, Kosovo je imalo status federalne jedinice, sa nekim konsensualnim vezama i sa Srbijom koja je bila jedna od federalnih republika, a ne samostalna država.

Savjet bezbjednosti UN je potom prenio ovlasti na EU da organizuje dijalog o punoj normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije. U pokušaju da ospori legitimitet proglašenja nezavisnosti, Vlada Srbije se obratila Međunarodnom sudu pravde kao najvišoj sudskoj instanci UN za tumačenje i poštovanje međunarodnog prava, za mišljenje u kakvom je odnosu taj akt sa međunarodnim pravom i sa Rezolucijom 1244 SB UN.

Dobila je decidan odgovor – odluka nije u suprotnosti ni sa Međunarodnim pravom niti sa Rezolucijom SB UN 1244. Ali Srbija, po običaju, što nije po njezinoj volji – ne priznaje.

Pregovori bez kraja

Razgovori u Briselu o normalizaciji odnosa traju od 2011. Rezultati su veoma skromni.

Ipak, dogovoreno je nekoliko korisnih stvari: olakšan je granični režim kretanja ljudi i roba, uspostavljena je sudska i policijska vlast Kosova u četiri opštine na sjeveru gdje je Srbija bila zadržala svoj uticaj. Normalizovan je granični režim i na dva prijelaza prema Raškoj i Novom Pazaru.

Vlastima Srbije je jasno da su te sporazume potpisali sa Kosovom kao državom, a ne sa svojom pokrajinom. Dijalog je krenuo sa idejom za normalizaciju međusobnih odnosa, polazeći od činjenice da je status Kosova riješen. Podrazumijevalo se da se konačnom normalizacijom odnosa može smatrati međusobno priznanje, kao što je to Srbija uradila sa drugim državama nastalim od bivše Jugoslavije.

Međutim, u tome nema napretka. Sa srpske strane, počelo se govoriti o dijalogu za rješenje kosovskog pitanja, a ne za normalizaciju odnosa. Zadržana je ignorantska retorika poput:,,jednostrano proglašena nezavisnost“,,južna srpska pokrajina“, ,,lažna država“, ,,takozvano Kosovo“… Uvijek se koristi termin ,,Kosovo i Metohija“, koji je protivustavno uveden u vrijeme Miloševićevog režima. Sve to začinjeno je obilnom albanofobijom.

Rješenja za manjine

Prihvatajući ,,Ahtisarijev paket“ Kosovo je u svoj Ustav ugradilo rješenja za manjine, posebno za srpsku zajednicu, po standardima višim od evropskih. Iako Srba na Kosovu nema više od četiri odsto, u parlamentu imaju 10 zagarantovanih mjesta od ukupno 120 poslanika. U Vladi imaju dva mjesta. Zbog potrebe građana na lokalnom nivou, pored četiri opštine sa srpskom većinom koliko ih je bilo, formirano je još šest novih koje ne broje više od hiljadu Srba. Objekti i imovina SPC uživaju potrebnu pravnu zaštitu.

Iz svega navedenog kosovska strana stoji na stanovištu da se sa Srbijom može razgovarati samo o normalizaciji međusobnih odnosa.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić već neko vrijeme pokušava da suoči srpsku javnost sa istinom da je borba za ,,srpsko Kosovo“ završena priča. Bez Jugoslavije Kosovo nikada nije ni bilo samo dio Srbije. Zato se uglavnom fokusira na to da ipak Srbija nešto dobije. Mada se ne izjašnjava decidno šta bi to moglo biti.

Njegov javni govor o Kosovu, čas je ezopovski, čas maglovit i nejasan, ali katkad i decidan da Srbija ne kontroliše ni pedalj Kosova. Ali nerijetko naglašava nadu da će srpska strana (a ne Srbija) nešto dobiti. Najavio je unutrašnji dijalog u Srbiji o rješenju pitanja Kosova (kao da to treba Srbija da riješi!), pa je neke rasprave i bilo.

Ali je kraju rezignirano kazao da nije podržana njegova ideja o ,,kompromisnom rješenju“. Ponekad se žali kako ga niko među zapadnim zemljama ne podržava, a svi podržavaju Kosovo. Najčešća fraza u njegovom javnom govoru o Kosovu je da on želi ,,neko kompromisno rješenje gdje neće albanska strana dobiti sve, a srpska ništa“. Ali nikada bliže ne precizira – šta bi on to da dobije?

Iako Srba na Kosovu nema više od četiri odsto, u parlamentu imaju 10 zagarantovanih mjesta od ukupno 120 poslanika. U Vladi imaju dva mjesta. Zbog potrebe građana na lokalnom nivou, pored četiri opštine sa srpskom većinom koliko ih je bilo, formirano je jos šest novih koje ne broje više od hiljadu Srba. Objekti i imovina SPC uživaju potrebnu pravnu zaštitu

Pritom, kosovsku stranu kritikuje što samo traži priznanje nezavisnosti, a nije spremna ni na kakav kompromis. Za vrijeme nedavnog boravka u SAD izrekao je još jednu ezopovsku rečenicu: ,,Sprema se ponuda koju će Albanci teško prihvatiti, a mi nećemo moći odbiti“.

Ponuda iz Vašingtona

Po svemu sudeći Vučić je svjestan da bi Srbija imala mnogo veće koristi od stavljanja tačke na praznu priču o Kosovu. Od toga umnogome zavisi i evropski put Srbije. Međutim, ima on u tome brojna ograničenja. Najprije, sputava ga njegova radikalna politička prošlost, a kroz sve vrijeme svoje karijere uživa u toplom zagrljaju i koketiranju sa velikosrpskim kleronacionalizmom.

U velikoj je zavisnosti i od vrha Srpske pravoslavne crkve, a po pitanju Kosova ona je najrigidnija sa arhaičnim dogmatskim stavom i pogledom. Mada, izgleda da partijarh Irinej ima izvjesno razumijevanje za Vučićeve ,,kosovske muke“. Ponekad kaže kako se ,,Vučić lavovski bori za Kosovo“ ali nema decidan stav kakav je to ishod koji oni žele. Opozicija je rigidnija od Vučića po pitanju Kosova, ali on zbog nje ne mari. On optužuje svoje prethodnike na vlasti, a sada u opoziciji, što su mnogo toga u vezi sa Kosovom pogrešno i glupo uradili, pa eto, čak ni on to ne može da ispravi.

Realni su izgledi da će srpska strana biti zadovoljna da dobije nekoliko stvari: 1. dugoročni bescarinski režim za izvoz robe na kosovsko tržiste; 2. završetak dionice auto-strada Niš – Priština da bi, osim lakšeg pristupa kosovskom tržištu dobila pristup luci Drač u Albaniji, preko Kosova uz minimalne granične formalnosti; 3. da Srbi na Kosovu dobiju neke dodatne garancije za pojačane veze sa Srbijom bez narušavanja ustavnog integriteta Kosova; 4. možda i zajednicu opština sa srpskom većinom u skladu sa Ustavom Kosova; 5. zaštićeni status crkava, manastira i imovine SPC.

Zbog navedenih i niza drugih okolnosti Vučić u vezi Kosova još uvijek samo kupuje vrijeme. Potrebno mu je da srpska javnost jos više shvati realnost i da je došlo vrijeme za racionalne odluke. Nakupovao se vremena zbog famozne kosovske takse na srpske proizvode, ali treba mu još.

EU i povjerenica Federika Mogerini nijesu uspjeli dijalog dovesti do finala. Sada je aktivnu ulogu preuzela Trampova administracija i imenovala specijalnog izaslanika Ričarda Grenela očigledno sa namjerom da se dijalog privede kraju. Nije jasno kakva će uloga EU nadalje biti u tome iako se ona ne može zaobići. Nije jasno ni kako će Grenel i imenovani predstavnik EU Miroslav Lajčak, sarađivati. Tako će Vučić još dobiti na vremenu. Kosovska strana radije prihvata američko posredovanje, a Vučić ga ne smije odbiti.

Ambasador Grenel je krenuo u stilu svog šefa: akcijaški, pragmatično, sa praktičnim pitanjima kao što su avio linija između Beograda i Prištine, obnova željezničkog saobraćaja i dovršetak auto-puta između dvije zemlje. Najavio je da američko uključenje može biti propraćeno investicijama kao stimulans objema stranama. To može Vučiću znatno da olakša poziciju pred srpskom javnošću.

Srpsko zadovoljenje

Grenel je zatražio od kosovske strane da ukinu carinu na srpsku robu što će biti urađeno. Od srpske strane je tražio da prestane sa aktivnostima protiv Kosova po svijetu. Američki stav za konačnu normalizaciju odnosa načelno je izražen u pismu koje je Tramp nedavno uputio predsjednicima Vučiću i Tačiju da završnica dijaloga podrzumijeva međusobno priznanje.

Srbija ima izbore krajem aprila, pa ionako nije vrijeme za završnicu dijaloga. Tek kada ponovo na izborima dobije vlast, a to će se desiti, Vučić će biti spreman za neko finale.

Realni su izgledi da će srpska strana biti zadovoljna da dobije nekoliko stvari: 1. dugoročni bescarinski režim za izvoz robe na kosovsko tržiste; 2. završetak dionice autostrada Niš-Priština, vjerovatno uz finansijsku podršku Amerike da bi, osim lakšeg pristupa kosovskom tržištu dobila pristup luci Drač u Albaniji preko Kosova uz minimalne granične formalnosti; 3. da Srbi na Kosovu dobiju neke dodatne garancije za pojačane veze sa Srbijom bez narušavanja ustavnog integriteta Kosova; 4. možda i zajednicu opština sa srpskom većinom u skladu sa Ustavom Kosova; 5. zaštićeni status crkava, manastira i imovine SPC.

Zauzvrat, Amerikanci i EU traziće da Srbija prizna Kosovo, te da prestane da agituje protiv članstva u međunarodnim organizacijama i za povlačenje priznanja kod trećih zemalja.“

Toliko da se može srpskoj javnosti reći da se, eto, nešto dobilo, neki kompromis se desio.

Tako bi ustavni i teritorijalni integritet Kosova kao države ostao nenarušen, pa se s tim kosovska strana može složiti. Vučić je inače majstor da od malo nečega prikaže nešto veliko.

Možda će se to desiti tokom 2020. godine, ali nije sigurno. Iako je što prije najbolji izlaz za obje strane, za posrednike, ali i posebno za stabilnost u regionu.

POBJEDA