Gledajući sa pažnjom intervju mandatara Krivokapića, obistinile su se sve moje sumnje da je u pitanju osoba bez potrebnih znanja i iskustva da obavlja funkcijju premijera, da je pred nama eksperiment sa izvjesno lošim ishodom i posebno da je u pitanju opasan eksperiment koji ozbiljno ugrožava sve postignute društvene vrijednosti.
Njegovo visoko obrazovanje iz uske oblasti (mašinstva) i očekivano nepoznavanje državne uprave, posebno je limitirano i opasno ograničeno crkvenom dogmom kojom je više nego očigledno zarobljen njegov um.
U toku tog intervjua, držao se junački da nam ništa ne kaže budući premijer, a onda na kraju, pretpostavljam zbog pada koncentracije rekao je toliko o sebi da je sigurno zaprepastio svakog normalnog čovjeka.
– Saopštio nam je da njega ne dotiču i ne interesuju sve utemeljene kritike ponašanja i gotovo vulgarne lične osobenosti buduće ministarke Vesne Bratić, jer je očigledno mnogo važnije da je ona pouzdani vjernik i rob provjerene dogme, od svih realnih i utemeljenih kritika javnosti.
– Rekao je i ostao živ, ne trepnuvši dok laže, da ga nacionalna pripadnost, odnosno da li je neko Srbin ili Crnogorac, nije opredjeljivala prilikom izbora ministara, pa je tako baš izabrao sve Srbe i sve vjernike Srpske crkve.
– Nadahnuto nam saopšti da “vjera sve nadvladava i da se sa njom i planine mogu pomijerati, da se to desilo i stvarno se fizički desilo”. Samo ovo govori koliko je naš mandatar zarobljen opasnom dogmom koja potire nažalost svo njegovo visoko obrazovanje.
– I na kraju saopšti i društveno najopasniji stav “da se pravi vjernik pričešćem jednom kašičicom ne može zaraziti”. Rekao je to u vrijeme najveće transmisije pandemijom kada se svakodnevno suočavamo sa smrću svojih sugrađana, suprotstavljajući se nauci i medicini na veoma opasan način i potirući sva svoja prethodno stečena naučna i profesionalna znanja.
Za njega ni Amfilohije nije bio dovoljno dobar vjernik kada je umro od posledica corona virusa. Sve ovo govori da je opasnost dogme Srpske crkve, koju je posijala u Crnoj Gori mnogo veća nego što smo mogli i pomisliti.
Da ta dogma prevazilazi dogmu ostatka hrišćanstva jer smo vidjeli da se ostatak pravoslavlja (Ruska i Grčka crkva, naprimjer), sasvim drugačije ponaša, a da ne govorimo o katoličkoj crkvi.
Kada neko ovako dogmatski nipodaštava nauku, opasnosti koje nam ozbiljno prijete i kada nas laže sa podsmjehom, gledajući nas u oči moramo biti zabrinuti za svoje sudbine i sudbinu ove zemlje kojom će on upravljati.
Sada nam mora biti jasno koja i kolka je moć srpske crkvene dogme na manje emancipovani i manje obrazovani dio našeg naroda, kada smo vidjeli moć tog uticaja na onom koji ih predvodi. Ako sve ovo pravilno shvatimo, lakše ćemo naći način da se ovom zlu i suprotstavimo.
