Priredio: V.J. ANTENA M
U Istočno-pravoslavnoj Crkvi, kanonima i sveštenoj praksi, ne postoji norma, tomos, diptih ili kakav drugi akt da je Crkvi Srbije (SPC) priznat „kontinuitet” iz 1219-1220. godine, ili približno iz te epohe, a kakav je juče predočen u radnoj verziji „temeljnoga ugovora” koji objavljuje sajt Vlade Crne Gore.
Iako navodne srednjovjekovne autokefalije Srbije nema ni u važećem zakonodavstvu Republike Srbije, sada se do „priznanja” pokušava doći iznudom od manjinske vlade Abazovića.
Da je, prije 8/20. oktobra 1879, Crkvi u Srbiji, neposredno ili posredno, priznata autokefalija, o tome bi morao postojati tomos ili svešteni diptih. Svako može da postavi sebi pitanje: jesam li ikad vidio takav dokaz? Nema ga.
Nije predočen ni prije tri godine, kada su u Srbiji slavili nepostojećih „800 godina autokefalnosti”. Pozivali su na svečanosti i vaseljenskoga patrijarha Vartolomeja, koji je, međutim, u intervjuu beogradskome listu „Politika” februara 2019. precizirao: „Ako Bog da doći ću u Beograd na jesen, na poziv patrijarha Irineja, jer sam pozvan na proslavu 800 godina od HIROTONIJE Svetoga Save”. Na kraju, Vartolomej nije došao u Srbiju.
HIROTONIJA Sv. Save u jednog od hiljade arhijereja Vaseljenske patrijaršije, koji je dobio prava samo na samoupravu, nije isto što i navodna „AUTOKEFALIJA” iz 1219-1220, ili iz bilo koje godine te epohe. Da su Žička ili Pećka arhiepiskopija dobile autokefaliju, to bi bio krupan i svima poznat događaj: vascijelu Istočno-pravoslavnu Crkvu tada je sačinjavalo svega pet pomjesnih crkava (Vaseljenska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska, Kiparska).
Status Žičke ili Pećke arhiepiskopije uporediv je s donedavnim statusom UPC-MP mitropolita Onufrija Berezovskog u Ukrajini, samoupravom koja se smatrala dijelom Ruske crkve pod patrijarhom iz Moskve.
Starija srpska istoriografija nije imala problem s činjenicom da srpska srednjovjekovna autokefalija nije postojala. Na primjer, učeni sveštenik Dimitrije Ruvarac, srpski akademik, 1885. piše:
„I tako je Sv. Sava, sin velikog župana Stevana Nemanje, kao što vidimo ustanovitelj srpske arhijepiskopije i jerarhije, koje se POTČINJENOST spram carigradskog patrijarha u tom sastojala, da se njemu MORALO DOSTAVLJATI, kad je ko postao srpskim arhijepiskopom, da su srpski arhijepiskopi kad služe MORALI SPOMINJATI carigradskog patrijarha, i da se carigradski patrijarh smatrao kao NAČELNA GLAVA Pravoslavne crkve kod srpskog naroda” („Glasnik Srpskog učenog društva”, br. 62, Beograd, str. 135).
Provjerljivo je da je Vaseljenska patrijaršija stavila pod prokletstvo (anatemu) svoju Pećku arhiepiskopiju kada se pod carem Dušanom Nemanjićem 1346. u Skoplju neovlašćeno i neposlušno samoproglasila „patrijaršijom”, tj. „autokefalnom”; pa je 1459. ukinula Pećku arhiepiskopiju, pod Turcima 1557. opet je ustanovila kao samoupravnu jurisdikciju, da bi je 1766. za sva vremena — ugasila.
Godine 1831. mitropoliji u Srbiji, tada vazalnoj kneževini u sastavu Otomanske carevine, od Vaseljenske patrijaršije je priznata — AUTONOMIJA, ne autokefalija, koja će tek 1879. biti prvi put u istoriji odobrena. Upravo sve ovo piše i na sajtu Vaseljenske patrijaršije u rezimeu istorijata Crkve Srbije (Εκκλησία της Σερβίας).
Vartolomej je 2019. u pomenutom intervjuu „Politici” objasnio da je Crkva Srbije, citiram, „STEKLA svoju autokefaliju kada je zadobila i geografski državni entitet, pa je vožd Srbije 1879. godine, skupa sa pomjesnom jerarhijom, zatražio svoju crkvenu nezavisnost od Vaseljenske patrijaršije”.
Da je postojao crkveno-pravni kontinuitet autokefalije Srbije iz 1219-1220. ili iz približno bilo koje godine te epohe morao bi obavezno biti pomenut 1879. ili 1922. makar u jednom od dva tomosa koji je Crkva u Srbiji dobila od Vaseljenske patrijaršije. Ali ni jedan ni drugi tomos ne sadrže napomenu o „kontinuitetu”; niti srpsku propagandnu fikciju o obnavljanju Pećke „patrijaršije”.
Tomos iz 1922, kojim je Crkvi Srbije, između ostaloga, priznato teritorijalno proširenje jurisdikcije na prostore ondašnje cjelokupne Kraljevine SHS, dostupan je na internetu (vidi linkove dolje), ali sadržaj tomosa za Crkvu u Kneževini Srbiji iz 1879. nije lako pronaći.
Tačan sadržaj tomosa (Πατριαρχικό και Συνοδικό Τόμο ‘Περί της εν Σερβία Ορθοδόξου Εκκλησίας’) iz 1879. u izvorniku na grčkome jeziku u novije vrijeme je objavljen u knjizi „Institucije autokefalnosti i autonomnog statusa u Pravoslavnoj crkvi: studije – izvori” („Οι θεσμοί του αυτοκεφάλου και του αυτονόμου καθεστώτος στην Ορθόδοξη Εκκλησία: Μελέτες – Πηγές”, priredili dr Anastasije Vavouskos i dr Grigorije M. Liantas, Solun, 2014, 136-141); na srpskome jeziku u uglavnom tačnim prijevodima najbitnije djelove ovoga tomosa objavljuje 1890. arhimandrit, docniji episkop, dr Nikodim Milaš („Pravoslavno crkveno pravo: po općim crkvenopravnim izvorima i posebnim zakonskim naredbama…”, Zadar, 302-303), a 1894. arhimandrit Nićifor Dučić („Književni radovi”, IX, Beograd, 232-236), etc.
Evo najvažnijih djelova OSNIVAČKOGA AKTA autokefalne Crkve Srbije — tomosa Vaseljenske patrijaršije od 8/20. oktobra 1879. godine:
„…Budući da je blagočestiva i bogočuvana Kneževina Srbija nedavno višim promislom osnažena, uvećana, stekla potpunu političku nezavisnost [1878. na Berlinskom kongresu, prim] i da su se njezin blagočestivi, Bogom utvrđeni i premilostivi Knez, Milan Obrenović IV, i visokopreosvećeni Arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije gospodin Mihailo [Jovanović], u ime časnoga klira i blagočestivoga naroda, putem pisama obratili nama i zaiskali CRKVENU NEZAVISNOST I SAMOUPRAVU SAOBRAZNU SA POLITIČKOM, naša smjernost i naš Sveti Sinod sveosvećenih mitropolita, naše u Svetome Duhu ljubezne braće i saslužitelja, sastali smo se u sabornici Sv. mučenika Đorđija [na Franaru, prim] i zajedno razmotrivši u Svetome Duhu nađosmo da je MOLBA njihova umjesna i po svemu saglasna sa duhom sveštenih kanona i sa crkvenom praksom u raznim vremenima.
Stoga, odredismo da PRAVOSLAVNA CRKVA KNEŽEVINE SRBIJE, koja je u licu Arhiepiskopa beogradskog i Mitropolita Srbije DOSAD BILA U KANONSKOJ ZAVISNOSTI OD NAŠEG NAJSVETIJEG APOSTOLSKOG I PATRIJARAŠKOG TRONA KONSTANTINOPOLJSKOG I U NJEGOVOJ NADLEŽNOSTI, zajedno sa njoj nedavno priključenim eparhijama i oblastima, odnosno kao vascjela Pravoslavna crkva u granicama politički i geografski uvećane i potpuno osamostaljene Kneževine Srbije, koja, kao i svekolika pravoslavna katoličanska [saborna] i apostolska Crkva, ima glavu ili poglavara u Ličnosti Bogočovjeka, Gospoda i Spasitelja našega Isusa Hrista, UBUDUĆE BUDE KANONSKI AUTOKEFALNA, samostalna i samoupravna, a kao prvoga u crkvenim poslovima i predśedavajućeg poznavaće i priznavaće Arhiepiskopa beogradskog i Mitropolita Srbije…
Stoga, dakle, Svetu Crkvu koja se ovim sinodskim tomosom USPOSTAVLJA u Kneževini Srbiji priznajemo i proglašavamo za svoju duhovnu sestru i preporučujemo svim pravoslavnim crkvama širom Vaseljene da je kao takvu priznaju i pominju pod nazivom ‘SVETA AUTOKEFALNA CRKVA KNEŽEVINE SRBIJE’. Dajemo joj i sve povlastice i sva kirijarhalna prava koja pripadaju autokefalnoj crkvenoj vlasti…
Godine Spasiteljeve hiljadu i osam stotina i sedamdeset devete, mjeseca oktobra, indikta osmoga.
JOAKIM [III Devezdis], po milosti Božjoj Arhiepiskop Konstantinopolja, Novoga Rima i Vaseljenski Patrijarh u ime Hrista Boga – daje glas; efeski mitropolit Agatangel – slaže se; nikomidijski mitropolit Filotije – slaže se; halkidonski mitropolit Kalnik – slaže se; derkonski mitropolit Joakim – slaže se; neokesarijski mitropolit Jerotije – slaže se; smirnski mitropolit Meletije – slaže se; timanski mitropolit Paisije – slaže se; imverijski mitropolit Nićifor – slaže se; fanariofarsarski mitropolit Konstantin – slaže se; kooski mitropolit Meletije – slaže se”.
